Page 51 - STAV broj 283

svjetskog rata, žive s prezirom dijela ho- potpuno izgubljeni”, prisjeća se Jaski Por- ratnog područja i vraćao se kući svojima,
landskog društva koje ih označava kao tegies Zwart. Jedne noći začuli su vrisak i a oni su imali više pitanja nego što sam ja
kukavice i istrajavaju u svojoj pravosud- plač i otišli vidjeti što se događa: dječak je, imao odgovora. Vratiš se i podigneš zid
noj bitki protiv Vlade. iz straha od Srba, udario glavom o kamen oko sebe. U mom slučaju taj se zid više ne
“Za mene je to bila avantura. Nikad ni- da počini samoubistvo. Nije imao konop može srušiti.”
sam bio van kasarne u Njemačkoj ili Bel- kako bi se objesio kao što su to činili mno- Još dvije i po godine bio je u vojsci, ali
giji. Bilo je uzbudljivo”, kaže Ben Stidge, gi drugi. “Pokušavamo zaustaviti mučenja, nakon Srebrenice, više nije mogao izvrša-
koji sa svojim kućnim ljubimcem živi u nasilje, zlostavljanja, pružiti ljudima barem vati naredbe a da ih ne preispita. Vratio
kući na holandskoj granici s Njemačkom, minutu da se oproste. Možda sada zvuči se u civilni život, ali 2002. bomba je “ek-
izoliran od društva i ovisan o kanabisu. To glupo, ali Srbi to nisu dozvolili: ljude su iz splodirala”. Prestao je raditi, psihijatar ga
je jedino što pomaže u kontroli posttrau- skupine izveli štapovima, psima, a mi smo je liječio, izgubio je dom i proveo je šest
matskog sindroma. Srebrenica, enklava u sve to što se tamo dešavalo nastojali učiniti godina živeći na ulici. “Ne želim biti dio
istočnoj Bosni, okružena vojskom bosan- humanijim”, opravdava se Ben. društva i još uvijek sam ovisnik o kanabi-
skih Srba, proglašena je demilitariziranom Edo se sjeća detalja: “Morali smo se su. On mi pomaže da kontroliram glavu i
zonom 1993. godine i u njoj je tada smje- postrojiti ruku pod ruku i jedan Srbin je da ne osjećam emocije. Još uvijek imam
šten bataljon UNPROFOR-a, snaga Uje- dotaknuo jednog od nas da se odmakne i noćne more i flešbekove. Ponekad se pitam
dinjenih naroda koje su trebale nadzirati pustio 20 ili 30 izbjeglica, a zatim naredio kakav bi bio moj život kad bih bio normal-
primirje, ali oni nisu bili sposobni za to i da ih se zatvori. Tamo ste mogli vidjeti da na osoba, s porodicom i takvim stvarima”,
u julu 1995. brojne brigade bosanskih Srba ti muškarci nemaju nikakvih osjećaja. Ako priznaje. Plave kacige Srebrenice osjećaju
zauzele su tu enklavu nakon mlakog otpora. je majka bila vani, a dijete je još bilo unu- se napuštene od strane UN-a i Holandije,
Hiljade bosanskih boraca pokušalo se tra i naredili su vam da zatvorite, morali ne samo da su se osjećali napuštenim to-
probiti iz okruženja i kroz šume doći do ste zatvoriti.” Vojnici su poslušali, znali kom misije nego i nakon nje. Između 30 i
Tuzle na slobodnu teritoriju. Neki su uspje- su ko je glavni. Kada su išli ka Zagrebu iz 50 posto njih treba psihološku pomoć da bi
li, ali većina je upala u srpske zasjede. Oni Srebrenice, prelazeći teritorij pod srpskom se nosili s posljedicama, mnogi su izgubili
koji su ostali u Srebrenici tražili su zaštitu kontrolom, Benov vod morao se zaustavi- posao ili se izolirali od društva, a drugi su
u bazi Holandskog bataljona, najednom se ti na kontrolnom punktu svakih nekoliko sebi oduzeli život.
tu našlo oko 25.000 ljudi, većinom civila. kilometara i tamo provesti tri sata. “Srbin Dokument Vlade Britanije, objavljen
To im nije pomoglo. Srpski vojnici odva- ulazi u autobus, naređuje vam da odete, sta- krajem prošle godine, otkrio je da su Sje-
jali su žene, djecu i starije od muškaraca vi vašu osobnu iskaznicu pored vašeg lica. dinjene Američke Države, Francuska i
ili adolescenata. Prva grupa deportirana je Tada smo shvatili da mi nismo bili glav- Velika Britanija sedam dana ranije znale
u Tuzlu, a ostale su sistematski pobijene. ni”, kaže Ben. “U početku mislite da ste da se bosanski Srbi pripremaju za zauzi-
Između 11. i 22. jula ubijeno je 8.370 ljudi. dio neuništive vojske, a dva dana kasnije manje muslimanskih enklava, uključujući
Plave kacige nisu to ni pokušavale spri- jasno vam poručuju da nemate kontrolu. i Srebrenicu. Ne dogovarajući se kako rea-
ječiti. Nisu mogli. Pred oko 5.000 srpskih Srbi su bili ti koji su diktirali šta moramo girati, nisu upozorili Holanđane niti su im
boraca ostalo je samo 350 slabo naoruža- činiti i kako to učiniti.” poslali zračnu podršku koju su tražili. Edo
nih Holanđana. Srbi su dugo sprečavali Ben se nikad nije oporavio od trau- je u Srebrenicu stigao na svoj 21. rođen-
redovitu opskrbu municijom, lijekovima ma doživljenih u Srebrenici. Svoju kuću dan. “Naš je život stao prije 25 godina. Još
i hranom. I uprkos stalnim zahtjevima opisuje kao svoj “vlastiti zatvor”, njegov sam zarobljen u onome što se desilo prije
Holandskog bataljona, nikad im nije sti- je dom okružen ogradama koje sprečava- 25 godina. Pokušavam se poboljšati, prije
gla potrebna zračna podrška. Vjerovali su ju da se u njega zaviri izvana. To je jedino godinu dana počeo sam se liječiti”, kaže.
da su jedino mogli sarađivati sa srpskim mjesto u kojem može imati sve pod kontro- Njegova sjećanja na ono što se dogodilo
brigadama kako bi se olakšalo “mirno pre- lom. “Uvijek moram imati pun hladnjak, u Srebrenici ne podudaraju se s onim što
bacivanje” civila u Tuzlu. “Nije bilo alter- možda je to glupo, mnoge stvari bacim u je objavljivala holandska štampa. Danas
native. Siguran sam, da nismo bili tamo, smeće, ali trebam to. Zašto? Možda zato sumnja u svoje vlastito pamćenje. “Je li se
niko ne bi živ napustio enklavu. Ne bi ih što sam tri mjeseca bio gotovo bez hra- to stvarno dogodilo? Vidio sam to? Mogu
ni stavili u autobuse za Tuzlu, pobili bi ne? Ne znam.” Razgovor o Srebrenici još li vjerovati svom umu? To je najteža bitka
sve u enklavi. Jesmo li učinili što je ljud- uvijek mu puni oči suzama. “Vraćao se iz koju sam morao voditi u ovih 25 godina.
ski moguće? Da, mislim da je tako”, kaže
Edo van der Berg. “Svi nas krive za 8.400
mrtvih, ali oni ne govore o 30.000 onih
koji su još uvijek živi.”
“Naša misija nije bila ući u rat. Niti
jedan vojnik ne bi se borio s bijelim UN
vozilom i plavom kacigom na glavi”, do-
daje. Za odbranu enklave trebalo bi 10.000
vojnika. “Misija je bila održati mir, ali kad
smo stigli, bilo je svega osim mira”, prisje-
ća se iz svoje dnevne sobe u Frieslandu,
mjesta koje je pretvorio u muzej, ukrašen
zastavom UN-a i kacigom, fotografijama i
raznim vojnim predmetima.
“Srbi su silovali djevojke, vladala je
panika među ljudima. Oko 30.000 ljudi
skrivalo se sedmicama, bez pranja, bez jela,
mirisalo je na paniku i smrt. Ti su ljudi bili

STAV 6/8/2020 51