Page 75 - STAV broj 292

dok je priroda ipak samodostatna u svom
takobitku (Ja kažem zima). I dok u opisu
prvog sindroma atribucije i predikacije
signiraju dilemnost, dakle, ne još uvijek
nesumnjivu i konačnu istinu, kod dru-
gog sindroma te iste atribucije ne govore
o alternacijama nego o obilju prirodnog
spektra koji inače čovjeku, u takvoj “ko-
načnosti”, ali i u njegovoj kontingenciji,
nedostaje. Valja reći da je u Musagićevom
pjesništvu kategorija kontingencije jed-
na od temeljnih, ali kontingencije koja je
nekako “programirana”. Takvih je pjesa-
ma ponajviše i upravo one nude temeljnu
značajku zbirke, a to je odnos subjekta i
drugog, od društvenog do vegetativnog
pejzaža. To bismo mogli imenovati sta-
tusom subjekta, te se možemo upitati kakav
je on. On može biti usredišten na sebe, pa
govorimo o egocentriranosti.
Ali, najčešće nije lirskom subjektu u
U ovoj zbirci prepoznajemo ono ti- subjekta, dakle čovjekova bića u nekim od njegovim samoiskazivanjima najprimar-
pično, Musagićevo, i u formalno-morfo- njegovih svojstava i stanja (Tajno mjesto nija ta pozicija, nego da detektira i dija-
loškom i u motivsko-tematskom sloju. U jedno, Ništa nije u dobrom stanju). gnosticira svoj položaj u odnosu prema
formalno-morfološkom to je Musagićev Ta svojstva ili se koncentriraju na pi- drugom, izvanjskom. U takvom se odno-
tipični govorni način slobodnog stiha tanje individue, posebnosti i osobnosti, šenju subjekt nadaje u poziciji “kratkog
koji se organizira u pjesmi tako što nje- njegove “pojačanosti” i “viška”, “iskre- spoja”, odnosno subjekt u odnosu prema
ga progredira uzduž pjesme semantička nja”, što je jedna od temeljnih odrednica društvu i svijetu najčešće stoji u stanju
razrada, a ne neko zvukovno ili retoričko Musagićeva pjesničkog govora, pa tako i nesuglasja, nekorespondencije, u stanju
uputstvo u užem smislu. Zbog toga bi se ova zbirka dovodi do paradoksnih “rje- određene izlomljenosti (Da suza nije), sve
moglo reći da su to pjesme semantičkog šenja” koja se “obračunavaju” sa subjek- do stanja egzistencijalnoga čemera (A vas
reda; njima je stalo do određene seman- tom smještajući ga u besmislene situaci- se baš ništa ticalo nije).
tičke koherentnosti kojoj je itekako stalo je, u autoironijsku poziciju. Tada različite Dakle, riječ je o javnoj sferi (Ovo kao
do značenja, a ne do neke jezične igre, u metonimije tijela upućuju na slična pita- da će skoro još jedan rat), o “privatnosti”
bilo kojem smislu tog pojma. Već ta zna- nja kakva će problematizirati i ostali ti- (Odbijenica), o intelektualnom naporu
čajka, dakle, ovu zbirku udaljava od pos- povi pjesama. iz područja duhovnosti, ili govorne ak-
tmoderne paradigme, ako imamo na umu Drugi tip pjesama više je izjavnog tipa tivnosti u smislu prenosa stava (Neki su
samo hipnagogijske slike, a da o stilizaciji i njih bi bilo možda primjerenije nazva- hvalili poeziju, a neki su je kudili), ili uop-
i ne govorimo. ti misaonim, jer se češće pitaju o nekim će smjelosti da se misli, što je najkažnji-
Kao takve, pjesme se u zbirci ipak od čovjekovih stavova, bilo još u nekom vije djelo (Oblaci na pola koplja). Prema
mogu grupirati u neke veće cjeline, i to upitnom obliku (Da je Narcis imalo ogle- tome, jasno je da pjesnik govori o ugro-
po načelu semantičke organizacije i je- dalo malo bolje), ili u nekim od veridik- ženosti egzistencije, ne toliko o straho-
zika i iskaza kojim se služe. Prvi bismo tičkih istina (Darijem ti jednu važnu riječ), vima, mada ima ponegdje i takav motiv,
tip pjesama mogli nazvati metaforičkim, gotovo testamentarnih. Kada se u takav koliko o neskladnostima koje generiraju
a njih je manje, koje motivski repertoar tip pjesama uvede koji od prirodnih mo- dnevne situacije. I upravo treći tip pjesa-
crpe obično iz prirodnog stratuma da bi tiva, najčešće se daje do znanja da čovjek ma, koje su sklonije narativizaciji, dakle
se naznačila antropološka pozicija lirskog zahtijeva različite socijalizacijske radnje, “pričama” određene zgode, situacije, pri-
čaju o toj izlomljenosti lirskog subjekta u
svijetu. One fabuliraju kako bi naznači-
le kontekst unutar kojeg će smjestiti su-
bjekt u njegovoj relaciji prema nečemu
Musagiću nije primarno stalo do toga da ponudi i nerijetko su sklone određenom patosu
puku faktografiju spram koje je njegov lirski subjekt kako bi “podigle” značaj subjekta u svi-
jetu, nerijetko banalnog svakodnevlja, i
ravnodušan, objektivan promatrač, registrator dakle, na taj način ga donekle “posvetile”, iako
je uvijek na granici samoironije, pa čak i
kome je stalo da katalogizira što je više moguće zbilju paradoksa i apsurda.
Musagićeva poezija ne može se svr-
“unutar” koje je ujedno i akter. Izlazi iz navedenog da stati u društveno angažiranu, ali ona
je riječ o emocionalnosti. Međutim, postavlja se pitanje svojim alegorijski govorom i pjesničkom
kako to pjesnik uspijeva ostvariti a da ne padne u puki imaginacijom to svakako jeste. Pjesnič-
ka “iluzija” o društvu koje može biti i
sentimentalizam, što bi logikom naravi takve vrste koje treba da bude za ljude upućuje i
potvrđuje da mu je stalo. Od pjesnika –
emocije bilo skoro normalno i previše. n

STAV 8/10/2020 75