Page 46 - STAV broj 382

DRUŠTVO

se sjećati. Bahrija je sama ostala u Prije-
doru, dok je Adem otišao na posao u Za-
greb, Adil na ratište, ostala trojica sinova
su odvedeni u logore, iz kojih je najmlađi
sin Izet izišao posljednji. “Ja sam se trebao
treći dan Bajrama vratiti u Zagreb na po-
sao. Krenuo sam, a već su bile postavlje-
ne barikade. Sjeo sam na autobus, oni su
nas zaustavili, pola autobusa radnika su
pokupili i odvezli ne znamo ni mi gdje, a
nas ostale su vratili kućama. Ja sam imao
poznanike vozače i bila je neka nada u
meni da se može proći. Jedan mi reče da
ima nade, bilo je još nas, on je kroz neke
šume nas vodio i mi smo, hvala Allahu,
prošli. Ne znam ni ja kako smo uspjeli,
ali smo prošli u zadnjem trenutku. Sud-
bina”, prisjeća se Adem.
“Da tada Adem nije otišao, Bog zna
da li bi se više i vratio živ. Ja sam ostala
ovdje sama s djecom u Prijedoru. Jednog
dana su nam samo došli i rekli da izađemo
na ulicu i da izađemo na čaršiju. Ostavila
sam kuću otvorenu, izašla, svi smo ma-
sovno išli, cijeli komšiluk pred džamiju.
Djeca su plakala, strah te je. Upiru u tebe
one automate, ti ne smiješ ništa kazati.
Muškarce su odvojili od nas žena i od

Knjiga pjesama “Kaldrma”
BRAT KOJEG NEMA

Adilovi roditelji i brat Izet ističu da su izu-
zetno ponosni na njega i na ono što je
dao ovoj državi. Sudbina je bila takva, a
oni, kao vjernici, zahvalni su Gospodaru
što je baš njihov Adil postao to što jeste.
U tako malo vremena učinio je velike stva-
ri. Izet je autor knjige “Kaldrma”, zbirke
pjesama u kojoj je s čitaocima podijelio
dio svoje intime. Između ostalog, jednu
pjesmu posvetio je svom rahmetli bratu djece i sve ih poslali za Omarsku”, priča u pratnji oca od tog Nihadovog kolege
Adilu, pod naslovom “Brat kojeg nema”. nam Bahrija. doktora”, prisjeća se Bahrija.
“Najstariji sin Nihad imao je kolegu Bahrija se vratila skupa sa ženskim
Sa tako malo vremena doktora koji je bio Srbin i znao je njegove članovima uže porodice ponovo u svoju
dao si nam najljepše trenutke roditelje. Dao mi je adresu, da ne bismo kuću, koja, nasreću, nije bila spaljena.
Bio si svačiji završili u Trnopolju. Došla mi tad snaha Međutim, nikada nije imala mira znaju-
više nego naš moja, imala dijete od 20 dana, a bila je ći da su njena djeca u logoru i da ih tamo
Svi su te voljeli tu i Ademova sestra, koja je bila trudna. muče danonoćno. O njima nije dugo imala
jer si bio najbolji Ja sam krenula s njima, zaustaviše nas nikakvih vijesti, tek je kasnije čula da je
Bog te uzeo njihovi vojnici i pitaju kuda ćemo mi. Ja Ilijaz prešao u Armiju RBiH, a da je Izet
ostali smo te željni kazala da idemo tom doktoru, rekli da na Manjači. O Adilu su znali samo da je
Uvijek si tu u nama su nam to poznanici i da će nas primiti. u Bihaću i da se bori. Izet je uhapšen 30.
kao da nikada nisi ni otišao Oni će ići ispred nas, da mi dođemo do maja 1992. godine i odveden u logor. Dvo-
Samo je ostala praznina te zgrade gdje smo pošli. Mi smo došli u jica braće su u logoru Trnopolje bili oko
jer ti si brat kojeg nema. zgradu, pitali njih hoće li nas primiti, oni dva i po mjeseca, Izet je ostao pola godi-
su pristali. Pun nas je stan bio kad smo ne. Odveden je iz Omarske na Manjaču.
Adilova braća Nihad, Ilijaz i Izet žive sretno došli, tu smo prenoćili, a onda su oni došli “To nije bio logor kao što su bili za
sa svojim porodicama u Švedskoj, dok izviđavati i ispitivati, te su tražili lijekove vrijeme Drugog svjetskog rata. Sve je bilo
su Bahrija i Adem svoj mir pronašli u Pri- od tog doktora, na svaki način pokušavali divlje. Mogao je svako doći i raditi šta god
jedoru, u kući gdje je njihov zajednički ući, samo da vide ko je unutra. Kasnije je htio i dolazili su. Ubijali su kako plan-
život na prijedorskom topraku i počeo. su nam dojavili da se možemo vratiti ku- ski, tako i slučajno. Mučili su nas, puno se
ćama, ja nisam smjela sama pa smo išli trauma doživjelo i preživjelo. Ja sam ležao

46 1/7/2022 STAV