Page 47 - STAV broj 382

na pločicama u kupatilu i zbog toga danas
trpim bolove u nogama i kičmi. Nakupilo
se tih fizičkih posljedica, a o psihičkim
da ne govorim”, kaže Izet. Po izlasku iz
logora prihvaćen je u prihvatnom cen-
tru u Karlovcu. Razmišljao je gdje bi, a
pošto je već imao starijeg brata Nihada u
Švedskoj, odlučio je da je to najbolji izbor.
Poslije su došli i roditelji, tamo su živjeli
nekoliko narednih godina. “Tamo su nas
jako dobro prihvatili. Odmah smo dobi-
li lične karte, poslove. Odranije su imali
iskustva u migracijama, lijepo smo živje-
li. Jedina mana je bila daljina i stalni žal
za domovinom”, priča Izet.

ADILOVA POGIBIJA
Adem je posebno ponosan na činjeni-
cu da je Adil bio osjećajan i dobrodušan
prema svakom potčinjenom vojniku, da
se brinuo o njima kao majka o svom dje-
tetu. Koliko je bio sposoban i vješt, po-
kazuje i podatak da je puno više vojnika je bila Allahova odredba, a mi smo po-
u njegovoj jedinici ginulo nakon njego- nosni na njega što ga narod cijeni i po-
ve pogibije. “Detaljno je planirao svaku štuje dan-danas”, kažu nam roditelji
operaciju, da što manje bude gubitaka. rahmetli Adila.
To je bio njegov način ratovanja, puš-
ka nikada nije bila na rafalu, uvijek je POVRATAK KUĆI
bilo pojedinačno pucanje metaka. On je Godine 1997. godine vratili su se iz
na vojsku pazio više nego što je roditelj Švedske. Adem kaže kako nije morao
na svoje dijete. Za njega je bila ogromna puno razmišljati o toj odluci, te se zbog
stvar da mu neko povjeri svoj evlad. Bio povratka nikada nije pokajao. Jednostavno
je jako odgovoran”, pričaju Izet i Adem. rečeno, on bez Bosne nije mogao. “Istog
Adil je poginuo 28. novembra 1992. momenta kada su rekli da se može iz
godine u Bihaću. “Komandant Atif Du- Švedske u Bihać i iz Bihaća za Prijedor mi
daković mi je javio da je poginuo. Ja sam smo krenuli. Mi smo bili ovdje
tada bio u Zagrebu. Nisam imao čime da među prvima koji su se vratili,
javim Bahriji i djeci, a i da jesam – ne bih. čak su na gornjem spratu kuće
Znao sam da će svi to teško podnijeti”, kada smo tek došli stanovali
kaže Adem. “Petnaestog maja sam se po- imao taj jaki predosje- Srbi. Ali malo-pomalo, kom-
sljednji put s njim čula. On je nakratko ćaj. Bili smo svi veseli šiluk se počeo vraćati i onda je
nazvao, bio je tu i Nihad, pa sam rekla što izlazimo iz logora, bilo lakše”, pričaju nam Bešići.
Nihadu da dođe i da se čuje s bratom. prijatelji su mi rekli “Otišli smo prvo u Bihać.
Rijetko je bilo moguće kontaktirati, Ni- kako ću sada napokon Tamo sam htio studirao Islam-
had je s njim malo porazgovarao, nešto se vidjeti braću, mamu, ski pedagoški fakultet, oduvijek
spomenulo o pucanju i veza se prekinula. babu, a ja sam im re- sam snažno osjećao vjeru. Htio
Više ga nikad nisam ni čula ni vidjela”, kao: ‘Za sve uredu, ali sam upisati medresu, međutim,
priča Bahrija. za Adila ne znam da li roditeljima se to nije previše
Adilova braća su izašla iz logora i otišla ću ga vidjeti.’ Tako je i bilo, osjetio sam sviđalo jer je već Adil otišao bio od kuće,
kod oca Adema u Zagreb. Tamo su saznali ja to”, kroz suze nam priča Izet. pa nisu željeli da odem i ja. Tako da sam
vijest o Adilovoj pogibiji. Bahrija kaže da “Mi smo Adila i prije svih ovih pri- onda imao ‘privatnu’ medresu, gdje sam
su neke njene komšinice čak znale, ali joj znanja i nagrada voljeli i poštovali, sve s efendijom izučavao medresanske pred-
nisu htjele kazati. Svima je, naravno, teš- ovo što je dobio ništa niti umanjuje niti mete”, dodaje Izet. Kada su se vratili u
ko bilo prihvatiti takvu vijest, ali je Izet povećava ono što smo prema njemu Prijedor, početkom 2000. godina, Bahrija
imao poseban predosjećaj. “Prvo sam na osjećali. Ni s čim se ne može umanjiti je doživljavala mnoge neprijatne situaci-
kapiji pitao oca gdje je Adil, na šta mi je naša tuga i bol, a najviše nam nedostaje je zbog svoje “obilježenosti”, zbog svoga
on rekao: ‘Ne pitaj za njega’ i odmah sam u novembru. Bude jako teško. On je u hidžaba. “Napadali su me, nije bilo skoro
znao šta je. Nisam zapisao tačan datum, ali našim očima uvijek bio i ostat će heroj”, nikoga ko je nosio mahramu kada smo se
znam da jednu noć prije izlaska iz logora, zaključuje Adilov brat Izet. “On je uspio tek vratili. Odem ja na pijacu, čujem iza
na nekih mjesec dana, a to će biti otprili- učiniti ono što ni iskusniji od njega nisu mojih leđa ljude kako psuju Aliju. Zna-
ke u vrijeme kada je Adil poginuo, nisam mogli. Adil je uspijevao sve, sve osvajao. li su stati i pljunuti ispred mene, ali sam
mogao nikako spavati. Bio je tmuran dan, Malo je ko bio hrabar kao on. Njima je ja šutjela, saburala i išla svojim poslom.
jesenjski, kišan. Obuzela me je neka tuga bilo žao zato što je to bio veliki gubitak Uvijek sam imala na umu kako se treba
i posumnjao sam da se nešto loše desilo. za vojsku. Koliko je god to bio naš gubi- samo uzdati u Allaha i samo se Njega bo-
Nisam imao nikakve informacije, ali sam tak, toliki je bio gubitak i državi. Takva jati”, kaže Bahrija. n

STAV 1/7/2022 47