Page 51 - STAV broj 382

KRIVO SRASTANJE

Dijaspora u mojoj mahali
PAZI SE EKREMOVOG

PSA, ODVEZAN JE

Presjede u avlijama tih, za njih, sedam-osam nelagodnih dana, grle
i tješe stare, uplakane majke, da mogu ubrzali bi vrijeme, strpali
Piše: tih sedam-osam dana u jedan, izgrlili i izljubili raznježene starice,
Sadik IBRAHIMOVIĆ dobrohotno strogo upozorili ih na ono što i same dobro znaju: da
se odveć ne zamaraju, da se paze, naročito kada se spuštaju niz
stepenice, da redovito uzimaju lijekove, a potom bi ušli u skupocjene
automobile, razvukli usta u namješten osmijeh, usput pokazali
blistave i također skupocjene zube, mahnuli rukom i, uz duboki
uzdah olakšanja, brže-bolje razgulili iz sablasne mahalske gerijatrije.

eto. Konačno. Nakon nezapam- radost, ozarenje, jer, zaboga, kako bi i mo- – Vidi, vidi, ni to nisam znao... A, reci
ćeno duge grijne sezone (ložio glo drukčije: ponovo su u svojim kućama, mi, radiš li?
sam, i ne samo ja, skoro devet u voljenoj mahali, pa se baš onako svojski – Da, u novinarstvu sam.
LJmjeseci i izložio doslovno sve trude da se sve to zna, vidi i, prije svega, čuje. – Škola ništa!? Profesura i to!?
što je moglo gorjeti) dani su topli, ugodni, a Kako god, dok prolazim ulicom poz- – Ne, ništa.
u našoj opustjeloj, gotovo pa zamrloj i uglav- dravljam se s njima, red je, komšije su – Da, da... Nego, čuj, sve će to biti
nom starcima naseljenoj mahali nešto je živ- mi, dobri znanci iz djetinjstva i mladosti, dobro. Ne sekiraj se – reče, nasmija se
lje nego inače. Živost su unijeli nekadašnji pa svako malo zastajkujem i odgovaram od uha do uha, bezrazložno, valjda s na-
mahaljani, dijasporci, solventni, skockani, na ista pitanja, a to ide otprilike ovako: kanom da pokaže skupocjeno zubalo i,
njegovani... Tako, dok prolazim pored njih, – Kako ti je majka? istodobno, nedvojbeno mi da do znanja
dok kurtoazno razgovaramo, dok slušam – Umrla je. gdje je on, a gdje sam ja. Usput me i po-
njihovo usiljeno glumatanje, na licima im – Kad? tapša nekoliko puta po leđima, baš, ono,
savršeno jasno iščitavam bezmalo zapre- – Prije tri i po godine. ohrabrujuće, motivirajuće.
pašćujuću zapitanost: Kako smo, zaboga, – Izvini, nisam znao. Moje iskreno – A zašto misliš da sam nasekiran?
ikada mogli ovdje živjeti? Dakako, nastoje saučešće. – Pa, ovaj... Hm... Čuj, drago mi je
to prikriti. Ne baš uspješno, ali hajde de. – Hvala. da sam te vidio, zaista jeste, ali deveram
Helem, kako godine prolaze, sve ih je – A djeca? oko... Uh, izgori mi meso na roštilju! Izvi-
manje, jer sve je manje i ostarjelih majki – Dobro. Imam i dva unuka. ni, molim te, a, ovaj, mi smo tu još neko-
zbog kojih dolaze. – Je li?! Ni to nisam znao. Čestitam. liko dana, pa dođi, bilo bi mi drago da se
Presjede u avlijama tih, za njih, se- Eto šta ti je život. Kako vrijeme leti. Ko- ispričamo! A sad, i sam vidiš, eto, tako...
dam-osam nelagodnih dana, grle i tješe liko jučer, čini mi se, eto tu, tu iza tvojih – Da, sve vidim i sve mi je jasno.
stare, uplakane majke, da mogu ubrzali leđa, stalno smo kao djeca igrali lopte. Čo- Subota. Kišno veče. Spuštam se do
bi vrijeme, strpali tih sedam-osam dana vječe, teško mi je zamisliti te kao djeda! granapa. Pozdravljam prodavačicu, prvu
u jedan, izgrlili i izljubili raznježene sta- – Ništa tu nije teško. To je naprosto mi komšinicu, i kupujem neke sitnice.
rice, dobrohotno strogo upozorili ih na tako. Kako ti reče, vrijeme leti. – Ima li dijaspore u avlijama – reče.
ono što i same dobro znaju: da se odveć – Da, da... A sjećaš li se kada smo noću – Nema. Kiša pljušti.
ne zamaraju, da se paze, naročito kada se ulazili u Ahmetovu avliju i krali trešnje? – Znam, ali ne bi me začudilo da sje-
spuštaju niz stepenice, da redovito uzima- – Naravno, ali ne nosim to kao lijepu de pod nekom tendom. Valja im, dok su
ju lijekove, a potom bi ušli u skupocjene uspomenu. još tu, dokraja demonstrirati svu tu silu
automobile, razvukli usta u namješten – Ma daj! Ne budi prestrog! Djeca smo oholosti i arogancije.
osmijeh, usput pokazali blistave i tako- bili! Šta misliš da li nas je ikada primijetio? – Primijetila si?
đer skupocjene zube, mahnuli rukom i, – Uvijek. – Kako neću!? To što radim u grana-
uz duboki uzdah olakšanja, brže-bolje – Stvarno? pu za njih je jadov jad, promašen život.
razgulili iz sablasne mahalske gerijatrije. – Da. Gledao nas je iza zavjese. Stra- Kakve asije, za ne povjerovati!
Ali ne mogu. Premda nerado, valja im hovao je da se u mraku ne smandrljamo – Pusti to. Sve će proći, pa i oni.
u avlijama presjediti te nelagodne dane, s trešnje. Rekao mi je to jednom, blago, – Znam, znam... I pazi se onog Ekre-
čokotiti se na skemlijicama, tješiti upla- bez prijekora i ponudio da i dalje beremo movog psa, odvezan je!
kane majke, paliti roštilje, fingirati bučnu trešnje, ali samo ne noću. – Hoću. n

STAV 1/7/2022 51