Page 15 - STAV broj 279

ostalim srebreničkim muškarcima tražeći su držali srpski vojnici. Kad smo došli do
kroz šume put na slobodu. Na tom mje- lanca, kaže onaj jedan vojnik: ‘Prođite vi
stu Šaha je posljednji put vidjela muža i pošto imate tu ženu u kolicima’ i pitao me
oca. Od peterice odraslih muškaraca iz imam li koga da me prati. Rekla sam da mi
njene porodice preživjela su samo dvojica. je tu porodica i sve su nas pustili da pro-
Šaha se brinula o četvero djece, a po- đemo. Ostavili su nas iza lanca da čekamo
magale su joj sestre i ostala rodbina. Kada da dođu kamioni. A ovi što su snimali onu
bi se jedno umorilo, preuzelo bi drugo. Od fotografiju bili su na potkrovlju kuće koja
Šušnjara je Selima nastavila put u kolici- se sada nalazi pored mezarja u Potočarima.
ma. Vozile su je naizmjence Fatima, Ša- Vidjela sam da snimaju i pomislila: Bože,
hina majka, i Šahina jetrva, koja se tako- koji li su ovi, jesu li njihovi ili su strani?!
đer zove Šaha. Kada su krenuli iz Slatine, I ondje gdje je onaj orah, blizu tih kuća,
još je bio dan, a u Potočare su stigli u četiri bio je jedan kamion. Nekoliko žena se one-
sata ujutro narednog dana. Već je bila zora svijestilo od straha i oni ih samo bacaju na
kada su umorni i iscrpljeni stigli do baze kamion. Bilo ih je puno na kamionu. Mi
UN-a, gdje su se skupili žene, djeca i star- smo tu bili još neko vrijeme, otišli smo iz
ci iz Srebrenice. Potočara tačno u četiri sata. Kada su doš-
“Ja sam Selimu preuzela u Potočarima i li kamioni, mi smo otišli u prvi kamion,
odvela u Crveni krst. Zgrada u kojoj je bio došao je jedan čovjek, srpski vojnik, i od-
Crveni krst bila je puna nepokretnih. Kada veo nas. Ne znam ko je on bio. Na cesti su
sam je tamo odvela, oni su garantovali da bili srpski vojnici, pucali su i vodali pse.
će ih sve prebaciti u Tuzlu. Mi smo došli Moja Jasmina, tada je imala pet godina,
ujutru oko četiri u Potočare, a ja sam nju vrištala je, ona se ukoči od straha kad vidi
odvela u Crveni krst oko sedam sati”, priča pušku. Pita me taj srpski vojnik šta joj je,
za Stav. “Rekli su mi da nema mjesta i da je ja kažem plaši se kerova, ne smijem kaza-
ostavim ispred fabrike na betonu da čeka. ti da se plaši njegove puške. Rekao nam
Tako sam i uradila. Vratila sam se djeci, bili je da idemo u prvi kamion jer taj kamion Šaha Suljić (desno)
smo odmah na ulazu u fabriku. Kada sam neće pretresati. I nisu ga pretresali. Stajao
se vratila tamo u Crveni krst, bilo je oko je da se natoči vode, ali niko nije izlazio iz osam ujutro. Konačno, u osam sati ujutro
12 sati, da vidim jesu li je uzeli u fabriku. kamiona. Prva tura je otišla u jedan sat, a svi su bili na slobodnoj teritoriji, u mjestu
Tada su već bili ušli četnici i oni su stajali mi smo u četiri sata krenuli. U osam sati Ravne nedaleko od Kladnja. Ali već oko
možda nekih pet metara od nje. Jedan je smo bili u Tišči”, priča nam Šaha. 12 sati autobusom su prebačeni u Živinice,
stajao u sredini, ostali oko njega. Onaj što na livadu, a nakon toga u šatorsko naselje
je bio u sredini imao je samo pištolj, ostali SMRT U TUZLI na aerodromu Dubrave.
su imali puške. Bilo ih je 10-15. Pitali su Tišča je mjesto koje se nalazi na pola “Kad smo došli do onog tunela, tu je
me što sam došla, pošto se narod bio povu- puta između Vlasenice i Kladnja. Tu su čekala hitna pomoć i naša vojska, oni su
kao u onu drugu fabriku iza Crvenog krsta. bili srpski položaji, a teritorija od Tišče do preuzeli Selimu i rekli su mi da će je voziti
Ja kažem da sam došla da vidim je li nju tunela, gdje su bili položaji Armije RBiH, u Tuzlu u bolnicu da je pregledaju i da će
uzeo Crveni krst. Kaže on meni: ‘Kakav bila je ničija zemlja. biti u vojnoj bolnici u Dubravama. Rekli
Crveni krst, nema više Crvenog krsta, sada “Kada smo izašli u Tišči, srpski vojnici su, ako hoću, da dođem da je obiđem kad
smo mi ovdje glavni. Uzimaj tu ženu i nosi su s drugog kamiona skinuli dvojicu na- se negdje smjestimo. Kad smo bili pod
na kamion.’ Krenem da je podignem i sta- ših ljudi da nose Selimu. Oni su je nosili šatorima, išla sam joj svaki dan u posjetu.
vim u njena kolica, koja su bila prislonjena u ćebetu sto metara i ostavili. Vojnici su Ubrzo joj se stanje pogoršalo i prebacili su
uz zid fabrike, ali u njoj sto kila, ne mogu mi rekli da idem i odnesem djecu do neke je u bolnicu na Gradini u Tuzli”, kaže Šaha.
ni da je pomjerim. Stala sam i čekam da izgorjele kafane jer će tu biti sigurna po- Dva mjeseca je Selima živjela na slo-
me ubiju, neka ubiju, jednom je. Taj što je što srpski vojnici ne idu na tu teritoriju i bodi. Njoj je to ionako bilo svejedno, već
bio u sredini zovne žene iz druge fabrike onda da se vratim po nju. Tako sam i ura- neko vrijeme nije znala za sebe, nije bila
da dođu da mi pomognu, ali one ne smiju dila. Kad sam se vratila, već je bila došla svjesna šta se dešava oko nje. Nije znala
da dođu. On potrči prema njima, opsuje i druga tura kamiona. Pitali su me hoću li kroz kakve patnje i muke je njena porodica
kaže: ‘Sve ću vas pobiti’, a one zavrište i da mi daju nekog drugog da je nosi. Re- prolazila. Nije znala da je izgubila dva sina.
pobjegnu u fabriku. Dvojica vojnika ga su- kla sam da neću, čekaju me djeca. Oni su Umrla je devetog septembra 1995. godine.
stignu, uhvate za ramena i kaže jedan od išli sa mnom do barikade, ti srpski vojni- Šaha je tog jula 1995. ostala bez muža
njih: ‘Polako, Arkane, vidiš da je u ženi ci, do bukve koja je bila oborena na cestu, i oca. Bez jednog brata, Rašida, ostala je
100 kila, kako će je dići!?’ Onda je on oti- jedan je nosio Selimu sa mnom, a drugi još u maju 1992. godine, kada je on među
šao do fabrike i doveo dvije ili tri žene, ne samo psovao. To je bio prvi dan, pa su bili prvima uzeo pušku u ruke i rekao: “Ja
sjećam se tačno, i one su mi pomogle da koliko-toliko obazrivi. Vidjela sam tu jed- neću gledati da vas kolju i siluju, ja idem
je stavim u kolica. Rekao mi je: ‘Idi tamo nog komšiju, Nazifa. Bio je ušao u kamion u borbu!” U toj borbi je i poginuo, a bio je
utovari je na kamion, počeli su kamioni da u Potočarima pa su ga skinuli s kamiona, mlad. Šahina djeca su danas odrasla. Ima i
voze, šta čekate ovdje?!’ Kad sam se vratila ušao je u drugi i došao u Tišču, prošao je troje unučadi. Ona je primjer nezamislive
tamo djeci, pita me: ‘Mama, šta ti je’, a ja ne pored mene i otišao. Ali nikad nije došao snage jedne žene i nepokolebljivosti prin-
mogu da progovorim, ukočile mi se i ruke do Kladnja”, priča Šaha. cipa da je svačiji život svet i vrijedan spa-
i noge. Hoću da se onesvijestim. Pomislila Cijelu noć Šaha nosi djecu jednu dio- šavanja bez obzira na to koliko je teško. A
sam, kad je Arkan došao tu, da je gotovo i nicu puta pa se vrati po Selimu. Nekad bi bilo je toliko teško da se i nakon 25 godina
samo govorim da će nas sve poklati. Uze- joj pomagala sestra, nekad strina. Putova- o tome se ne može pričati a da ne se grlo
li smo djecu i krenuli do onog lanca koji nje je trajalo 12 sati, od osam navečer do ne stisne i oči ne zasuze. n

STAV 9/7/2020 15