Page 17 - STAV broj 279

iz Srbije prema Srebrenici s ciljem da se
vrate kući s posla svojim porodicama. Sti-
gli su do mosta u Skelanima.
“Moj otac Nurija radio je u Srbiji.
U proljeće 1992. godine bio je u Srbiji.
Kada je rat počeo, mi nismo znali šta je
s njim. Mislili smo da je u Srbiji i da će
doći. Nikad nije došao. Međutim, kasni-
je sam dobio određene informacije koje
kažu da je on i još desetak osoba ubijeno u
Skelanima u aprilu 1992. godine. Moj otac
i ti ljudi su zarobljeni od srpske vojske.
Onda su ih sve odveli na most na brani i
tu ih poklali, a tijela bacili u Drinu. Ti-
jelo mog oca nikad nije pronađeno. Niti
jedan skeletni ostatak od te grupe ljudi
nije pronađen. Genocid nad Bošnjacima
je počeo 1992, a završen je 1995. godine”,
priča Sejdalija, sin Nurije Suljića.
Odmah na početku rata majka Mina i
djeca Sejdalija i Mirsad ostali su bez naj-
veće zaštite, bez oca.
“Majka se sama morala brinuti o nama.
Bio sam dijete, ali valjda je to tako da se
obično ružna sjećanja urežu u pamćenje i
potisnu ona lijepa. Ostane zauvijek u mi-
slima ono sjećanje da smo mama, brat i ja Sejdalija Suljić
svaku večer morali ići u šumu da spava-
mo. Krili smo se po potocima i po koli- bila. Svakog trenutka je bilo sve više i više dođeš u Srebrenicu samo s teškom sud-
bama. Nismo smjeli u kući da ostajemo i ljudi u Potočarima. Žene, djeca, starije binom i sjećanjem na prošlost i onda za-
spavamo. Sjećam se kako me mati budila osobe. Svi s nekom zebnjom i strahom u počneš neki novi život. Ja mogu reći da
u toku noći i govorila da moramo opet ići očima. Počeli su dolaziti i kamioni i au- sam u godinama od povratka izgradio svoj
u šumu da spavamo. Zbog toga vjerovat- tobusi. Mama je mene i brata držala uz život. Formirao sam porodicu, sa supru-
no, zbog tih loših sjećanja, ja sam izgu- sebe. Popeli smo se na taj jedan kamion gom Melisom sam dobio sina Ajnura. On
bio sliku svog oca Nurije. Ne mogu da i krenuli. Gužva na kamionu, vrućina, a je moja najveća pobjeda, radost i sreća.
se sjetim kako je izgledao, kako se pona- nema se vode. Najgore od svega je što ideš Kupili smo i kuću ovdje u naselju Vidi-
šao. Nažalost, nemam ni očeve slike. Ni- a ne znaš zapravo gdje ideš i gdje ćeš doći. kovac”, ističe ponosno Sejdalija Suljić.
šta nije ostalo, sve su zapalili. Slike i sve U svemu tome sam i zaspao”, prisjeća se Ono što Sejdaliji Suljiću posebno teško
što smo imali bilo je u našoj kući. Kada Sejdalija Suljić. pada jeste činjenica da njegov sin nema
su 1993. napali na naše selo, moja kuća djedove. Ubijeni su: “Ni ja ni supruga
i cijelo selo je zapaljeno. Tako da je sve “SVUGDJE POĐI, SVOJOJ KUĆI DOĐI” nemamo očeve. Znate kako je težak osje-
otišlo. Ništa nije ostalo osim zgarišta. I Po dolasku na slobodnu teritoriju ćaj kad vidim da druga djeca idu djedo-
poslije toga nisam uspio nigdje ni kod kog Suljići su se prvo smjestili u Dubrave, vima pa se oni igraju s njima. Drago mi
pronaći bilo kakvu sliku mog oca. Volio kod Živinica, u šatorsko naselje. Nakon je zbog te djece jer sam ja zapamtio svog
bih da jesam”, kaže nam Sejdalija Suljić, toga su prebačeni u Banoviće, u školsku djeda koji me volio i bio moj zaštitnik.
koji je imao svega pet godina kada mu je salu. Dvije godine su proveli u naselju Međutim, žao mi je što moje dijete neće
ubijen otac 1992. godine. Tulovići, a nakon toga se smjestili u Vo- zapamtiti tu radost. Moj otac nije doče-
Godine 1993. srpske agresorske snage zući. Sejdalija i brat Mirsad su u Vozući kao da odrastemo, da vidi da smo ‘dobro
spalile su selo Urisići kao i mnoga druga, završili osnovnu školu. Nakon toga su ispali’. Moja mati je moja svetinja, ona
a Suljići su došli u Srebrenicu. odselili u Živinice. Sejdalija je u Tuzli nas je othranila i ovo što smo danas du-
“Kada je selo zapaljeno, onda smo mo- završio fakultet razredne nastave, a 2013. gujemo njoj. Da je otac živ, igrao bi se da-
rali pobjeći u Srebrenicu. Živjeli smo u godine se vratio u Srebrenicu, gdje je po- nas s troje unuka, jer moj brat ima sina
srebreničkom naselju Petrića, u podrumu čeo raditi u školi. i kćerku. Zamislite, čekate godinama da
jedne kuće. Oko tebe se puca, glad, bijeda “Znaš kako kažu: ‘Svugdje pođi, svojoj pronađete kosti od svojih voljenih, da
i svi smo osjećali neki strah”, kaže Suljić kući dođi.’ Tako i ja, Srebrenica je moja. su dani u pitanju, bilo bi previše, kamoli
i prisjeća se kako je izgledao pad Srebre- Moji (U)Risići su moji i tuđi ne mogu godine. Pitanje je hoćemo li ikad prona-
nice u očima djeteta. biti nikako. Mogu ja živjeti i u Živinica- ći kosti mog oca Nurije. A da neko bude
“Kada je došao juli 1995. i kada je ma, Tuzli, bilo gdje, ali onaj moj kamen kažnjen, to više i ne očekujem. Ali, volio
Srebrenica pala, znam da sam vidio po- u mom selu je moj. Tu mi je hodao otac, bih da neko odgovara. Ipak, ti ljudi koji
gotke metaka u kuću, u panici smo bje- djed i tu i ja pripadam. Moj povratak u su ubili mog oca i druge su uzeli moje
žali prema Potočarima. Pješke smo otiš- Srebrenicu može se gledati s dvije stra- djetinjstvo, uzeli mog oca koji je bio za-
li u Potočare, do baze UN-a. Kada smo ne. Sve u životu ima i dobro i loše. Bilo štita meni i porodici, uzrokovali patnju
došli do baze, nisu nam dali da uđemo u je teško vratiti se, prisjetiti se svega jer i teške godine. Kazna će ih stići, ako ne
bazu, nego smo ispred portirnice proveli ljudi smo. Na početku kad sam se vratio na ovom, nadam se, onda na onom svije-
noć. Srebrenica je pala i to je gotova priča bilo je jako teško. Opet je pozitivno kad tu”, poručuje Suljić. n

STAV 9/7/2020 17