Page 49 - STAV broj 436 - 02

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
O pušenju, Puškinu i Nevresi
A DAN JE BIO TAKO

VEDAR I LIJEP

No, tek što sam zakoračio iz kuće, u komšijskoj avliji podno moje garaže,
začuh žučnu supružničku raspravu, a povod je (godinama) uvijek isti:
Piše: muž puši u kući, a ženi to smeta. Zastadoh. Znam da njihovo verbalno
Sadik IBRAHIMOVIĆ rafalanje ne traje dugo. Treba sačekati. Tri do pet minuta, kako kad.

eto je žestoko počelo. Otišao Treba sačekati. Tri do pet minuta, kako neki francuski plemić koji je haman ne-
sam na Ilinčicu razgibati se, kad. Tako je i bilo. Nevresa, ovog puta što petlj’o s njom. I tako... Znam da ti je
prohodati konstruktivne mi- poražena, ljutito uđe u kuću, a Emin, po- ova priča poznata, pa da te nje gnjavim...
LJsli, zasjesti ispod nekog sta- bjednik, zatečen neočekivanom pobjedom, Eh, lijepa moja Nevresa. Ni razmažena, ni
bla i serbes odšutjeti, ali ništa od toga, isprati ženu začuđenim pogledom, počeša troškali. Dobra žena, dobar drug. Znaš li
desilo se ovo: proklizao sam na strmoj, se po bradi i objema rukama prođe kroz šta mi je maloprije rekla? Malo smo gla-
šljunkovitoj šumskoj stazi, pao na leđa čekinjastu, zagasitu, tek ponegdje sijedim snije pričali, pa si možda čuo!?
i povrijedio desni lakat. Stavili su mi vlasima prošaranu kosu. – Ne, ništa nisam čuo. Šta je bilo?
gips. Gips se nije čestito ni osušio a već Izlazim iz avlije, pozdravljam ga, a on, – Prvo mi je zabranila da pušim u
sam ležao na stolu u hirurškoj sali i bio očito zadovoljan ishodom rasprave, hitro kući, kaže, sve se usmrdjelo, a ja s njom
podvrgnut odstranjivanju ciste u usnoj priđe avlijskoj kapiji, osmjehnu se i reče: mirno, staloženo, bez teških riječi i pada-
duplji. Isjekli su me, zakrpili, potapšali – Aha, evo ga, mašala! Kako si danas? nja u vatru. Popustila je. Reče mi da slo-
po leđima, rekli da sam zahvalan paci- – Bolje, na nogama sam. bodno mogu pušit’ u kući i da će durat’
jent i zakazali kontrolni pregled nared- – Baš mi je drago. Možeš li pričati? kako je i dosad durala. E, tako se priča s
ne sedmice. U povratku kući, komšija – Mogu. ženama, a ne k’o Puškin.
Mirza, mirno i bez ikakvih zapitkivanja, – Žuriš li negdje? – Griješiš, Emine. Grdno se varaš ako
pogledao me je i kratko rekao: “Drži se, – Ne. misliš da si pobijedio Nevresu. Prividna
majstore! Možeš ti to, uvijek si mogao.” – E, hajmo sad zapaliti po jednu! Do- je to pobjeda, a, ako nisi znao, žene ne
Zahvalio sam se blagim klimoglavom, bar mi je duhan, iz Stoca. zaboravljaju, uzvratit će kad-tad, na ovaj
ni riječ nisam bio u stanju izustiti. Pro- – Hvala, ne mogu, zapravo ne smijem. ili onaj način. Stoga, nemoj pušiti u kući.
govorio sam navečer. Jedva. Uslijedio – Zašto? Doktor ti zabranio? Nevresa će to shvatiti kao tvoj znak pošto-
je prisilno oskudni režim ishrane, pa... – Da. vanja, možda i ljubavi, bit će ti zahvalna
Dovoljno? I ja tako mislim. Ostalo ostav- – Hm… Nezgodno, nezgodno... Jutro i njenih sasvim izvjesnih osvetoljubivih
ljam za sebe. bez duhana i kahve... Ali, što se mora nije namjera više neće biti, a neće zato što si
Dakle, nakon desetak dana tegobnog ni teško. Je li tako? prestao raditi ono što joj nikako nije po
stanja opće klonulosti i, sljedstveno, ni- – Pa sad... volji. Eto, kratko, jasno, jednostavno.
malo ugodnog kućnog pritvora, uz, a što, – Nego, dopala mi se ona knjiga koju Do tebe je.
opet, nije moja odlika, revno pridržava- si mi dao. – Vidi, vidi! Nisam razmišlj’o na ta-
nje ljekarskih preporuka, osjećam da sam – Koja? Dao sam ti više knjiga. kav način. Da znaš da si upravu. Odoh joj
nešto bolje, zapravo bitno bolje u odnosu – Puškin, Kapetanova kći. Ama, čuo odmah to reći. Hajde, uzdravlje!
na period koji sam pregrmio, pa, polahko, sam ja za njega, birvaktile, kad sam zanat Emin ode (ne stigoh mu reći da ženi
oprezno, ne vjerujući samom sebi, usta- učio, čit’o sam neku njegovu knjigu... Ne- to ne govori nego da – čini), a ja zastadoh
jem iz kreveta, pijem bljutavi čaj od žal- što, nešto, ne mogu sad... Biser ili Boris... kod njegove kapije u zapitanosti gdje li
fije, oblačim se i izlazi vani u prekrasan, – Boris Godunov. sam to uopće pošao. U šetnju? Prenapor-
jarko osunčan dan. – Tako je! Velim, čit’o sam tu knjigu, no. U obližnji kafić? Ni govora. Kod ne-
No, tek što sam zakoračio iz kuće, u al’ podosadna je bila pa je nisam dočit’o, kog od prijatelja? Ma jok. Preslab sam za
komšijskoj avliji podno moje garaže za- a ova je dobra, stvarno dobra. I biogra- duže razgovore. Pa gdje, zaboga? Nigdje,
čuh žučnu supružničku raspravu, a po- fiju Puškinovu sam pročit’o. Plaho je, pomislih, i vratih se kući ili nečemu što
vod je (godinama) uvijek isti: muž puši u brate, deverli glave bio, a dohakala mu se kućom još zove, nakon, pomislih i to,
kući, a ženi to smeta. Zastadoh. Znam da je razmažena, nemoralna i troškali žena. šetnje od svega tridesetak metara, prem-
njihovo verbalno rafalanje ne traje dugo. Zbog nje je pogin’o. Ubio ga je u dvoboju da je dan tako vedar i lijep. n

STAV 14/7/2023 49