Page 53 - STAV broj 436 - 02

“Sin jedinac svojih
roditelja”, kao kroz jecaj
izgovori rođak. “Amidža
moj, a njegov babo je na
liniji prema Visu, mati
mu radi u ‘Fortuni’. Ko će

njima sada javiti da ga
više nema? Ja ne mogu.”

položaja. Svjesni smo mi da ne promašuju, Detonacije i pucnjava su jenjavali. Po- kakav predosjećaj, je li uopće razumio tu lu-
nego tuku pozadinu da spriječe dostavlja- digli smo njegovo tijelo na balvane iznad dost nametnutog rata našem narodu? Vjeru-
nje pomoći na liniju. tranšeje. Uredno zavezane pertle na čizma- jem da je mislio samo na bolju budućnost.
Trče gore prema nama i nose ranjene. ma. Gledao sam u đonove. Do prije sat gazio Mislio je na toplinu svog doma i još topliju
Nemoguće je izaći na puteljak prema sani- je ovu bosansku krvlju natopljenu zemlju, a roditeljsku ljubav koja ga čeka kod kuće.
tetu. PAM, koji je ušao u šumarak, drži nas sad je i sam postao dio nje. Koliko nas čeka Njegovoj majci i njegovom ocu noćas
pod konstantnom vatrom. Jedan od naših ista ova sudbina? Koliko dugo ćemo izdrža- ili sutra neko će javiti tu strašnu vijest. Da
vuče prema nama ranjenog momka. Naslo- ti? Kada li je naše vrijeme? Milion pitanja ga više nema. Otišao je, nestao, oslobodio
nio sam se na zid tranšeje, pokušavam mu niti jednog odgovora. A on, on se oslobodio. se ovog zla oko nas.
pomoći da ga spusti. Za njima u tranšeju “Sin jedinac svojih roditelja”, kao kroz Utovaraju njegovo tijelo s još nekoliko
uskače još jedan momak. jecaj izgovori rođak. “Amidža moj, a njegov poginulih u vojni kamion. Na snijegu kr-
Spustili smo ga u tranšeju. Bio je bli- babo je na liniji prema Visu, mati mu radi u vave deke koje su skliznule s nosila. Naslo-
jed, bespomoćan, nepomičan. Lijep. Imao ‘Fortuni’. Ko će njima sada javiti da ga više njen na ogradu čekam nove momke. Valja
je malo godina, ta smrt mogla je biti samo nema? Ja ne mogu.” Svi zašutjesmo noseći nam opet nazad gore, čekaju nas. Kamion
greška, slučajnost ili neka bolesna, velika poginulog momka na nosilima prema kući polahko izlazi na cestu i zamiče za krivinu.
istina. Imao je divnu gustu kosu, ured- u kojoj je bio smješten sanitet. Samo škri- Ovim putem, možda već ujutro, krenut ću
nu bradu i lijepe ruke. Beskrvne i hladne. pa snijega i smrznute zemlje pod đonovi- ja, ili Fikret, Suad, ili Mehmed... ili možda
Oči sklopljene, čini ti se da spava. A vani ma naših čizama. svi – samo Allah zna istinu.
dan. Nijedan njegov pokret se ne uočava, Ponovo razmišljam – ako se mladić oslo- Ništa se ovdje ne nazire osim ludila
ali svejedno ne vjeruješ da je sve svršeno: bodio svega, dao sebe nama za ljubav, što je i smrti. Šapuće se, govori se, priča se sve
mladost, igranke, ljubav, škola. I osmijeh, naš zalog čistoti te ljubavi? Danas, dok stojim glasnije da rat tek počinje kod nas u Bo-
koji vjerujem da je postojao na mladićevom na stepenicama saniteta, dok slušam urnebes sni. Da li je i to misao Božija ili to vučemo
licu kada je pogođen. Može li se nekoga ubi- granata i pješadiju, ne mogu prestati misli- neku nedovršenu priču iz prošlosti? Nešto
ti dok se smije, dok je mlad i nizašto kriv, ti na mladićev odlazak, na njegove godine, što nam nisu prenijeli stariji, nešto što je
osim što je imao urođenu određenost – bio na ono što je on mislio tog jutra. Je li imao zaboravljeno, neriješeno... Ko zna? n
je Bošnjak. Ovih krvavih dana izgleda da
je to naš jedini grijeh i jedina krivica zbog
koje su tako krvožedno hitali prema nama
da nas ubiju. Da nas smaknu, zatru, unište.
Veliki trag krvi ostao je za njim. Sani-
tetlija je samo prebacio zavoj preko nogu
kada je konstatirao smrt. Momak stisnut
uz njega mu je amidžić, koji stalno ponav-
lja: “Zašto, zašto, zašto...”
Pogodili su ga u arteriju lijeve natko-
ljenice. Momak je otišao jako brzo. Nestao.
Potonuo je u neki brzi san iz kojeg nije mo-
gao izaći, oteti se, vratiti... U blizini nije bilo
nikoga, iskrvario je, nakvasio zemlju svo-
jom krvlju, sve je bilo gotovo za tren. Nije
se uspio ni uplašiti, a i za bol je bilo pre-
malo vremena. Nama ostaje da vjerujemo
da se oslobodio svega, da nije patio, da mu
je oprošteno što god da je bilo za oprostiti,
makar bilo veliko ko zrno.

STAV 14/7/2023 53