Page 74 - STAV broj 385

KULTURA

Dva brza i poznatim silama mikrokosmosa koji ga
Trzaja nogama okružuje. Njegov pritisak motivira psiho-
I tijelo se primiri loški mehanizam čovjekove samoodbrane,
koji pribježište traži, i nalazi, u svemu što
Pred polazak ovamo mu je nadohvat, a prvenstveno u huma-
Nisam znao nizmu stvaranja onog što obično naziva-
Da klanje mo – umjetnost.
Može biti Ipak, još nas je vedrio
Ovako uredno Gegom i toboganskim vragolijama
I bez greške Jedan mladi Čarli,
Kad suze su vrhunac smeha
Vidio sam kako Kad se zaboravlja
I smrt biva laka Na strah
Ako je u rukama majstora Neizvesnost
(Zapis vodonoše) Na dolazak Onoga
Koji isplete ovu paučinu meridijana..
Pjesme Enesa Dazdarevića svojevrsna su (Atlas) ulica. Ulica je prostor egzistencije moderne
poetska degerotipija (trajni otisak pojedinih jedinke, ona u njemu potvrđuje svoj udes,
prizora svakidašnjice). Pjesnik gotovo kao Poetika dovoljno osviještena, kakva je ali se ne konkretizira doslovnim izricanjem.
fotograf uočava ono što na prvi pogled nije Dazdarevićeva, dovoljno potentna i smjela, Ovo bi, zajedno s nešto prisutnijom reduk-
vidljivo, ono što je trenutak, bljesak, fleš. ne može se kupiti komforom, jer u takvoj cijom imenovanja i opisivanja svijeta, koje,
Tematsko-motivski okvir Dazdareviće- konotaciji stvari ne bi mogla ni da postoji. sve češće, zamjenjuje brzi snimak ili ubr-
vih stihova, budući da u njegovom sredi- U pjesmi Slušni aparat pjesnik kaže: zano nabrajanje, bio možda presudan znak
štu pretežno dominira stvarnost, život sam, tihe slike koju oličava pjesma.
proširen je i treba ga tražiti između života Kakva su to prijateljstva bila Razgrađivanjem svega što je svakod-
kao stjecišta svega što postoji i života koji S kakvom pažnjom nevno, općeprihvaćeno Dazdarević svoj
dopire tek do običnog, prolaznog trenutka Slušali bi jedni druge iskaz vodi ka suštastvenom, ka onom što
koji se dramatično oglašava iz najintimnije nam često izmiče ili se pojavljuje kao obris.
pjesnikove blizine. I za one šapatu sklone Svojevremeno je Nabokov rekao: “Nesre-
I u toj stvarnosti, kojoj se često pri- Našlo bi se uho ća je pravilo, sudbina se ne smije ometa-
družuju i s njom ukrštaju trenuci mitske Radi onih usamljenih ti!” Dazdarević, držeći se ovog gesla, ništa
prošlosti, nasljeđa kulture i književne tra- Zidovi naprežu sluh bukvalno ne remeti, kod njega se sve već
dicije, u njenoj osnovnoj tački živi, ili bo- dogodilo, sve je već identificirano.
lje reći životari, mala jedinka, svejedno da S prijateljima sad
li je “bilmez i goljo” ili seljak kome nakon Za sto sedam I sve biva manje i manje
suše trava štekće k’o mitraljez. Priroda je Ono što govorim Kazaljka na svoje stigla.
u stihovima Enesa Dazdarevića stiješnjena Nije vredno Kome da stavim na znanje!?
deponijama i uskomešanim gradskim prizo- Ni za jedno rutinsko saslušanje Dišem - a mreža se digla...
rima, ali se žilavije drži za život od čovjeka.
Stvarnost promatrana kroz blagonaklonu Dazdarevićeva potraga za sobom kroz Kako odgovoriti na ovo delfovsko pi-
uvećanu dioptriju zavodi nas kroz osoben prostor i vrijeme uključuje i kreativne i de- tanje koje u sebi sadrži još cio jedan spek-
jezik koji se kreće od hladne objektivnosti struktivne rezultate. On nju smješta u okvire tar dodatnih pitanja, s kojim argumentima
do cinizma, a sve je to patinirano i garnira- urbane civilizacije, samovoljno podvrgnute i iluzijama, iz koje perspektive mu prići?
no lokalnim jezičkim koloritom koji puca jednoj autodestrukciji pod silama tanatosa Koji odgovor dati a da on čovjeka afirmira
svježinom i vrcavošću duha. inkarniranim u slikama usamljenosti, bes- kao pozitivno, kreativno, a ne destruktivno,
S obzirom na to da se hijerarhija stvar- perspektivnosti, otuđenja i prijetnji sveop- negativno biće? Krije li se u njemu osnovna
nosti često ne poklapa s hijerarhijom vri- ćim nadolazećim mrakom. Svijet je, dakle, suština egzistencije i ritma primordijalnog
jednosti, u Dazdarevićevim pjesmama urbanost. A urbanosti je najčešća pozornica napora da se uzdigne nad Ništavilom. Slič-
uočavam dvije važne karakteristike: osa- no arheologu, pjesnik spušta sondu i potom
mostaljivanje osjećaja i osamostaljivanje Enes Dazdarević, nažalost, počinje da razgrće horizonte postojanja i
slike. Prvo leži u odsutnosti uzroka čija je da traži “sopstveno mjesto” (koje je ujed-
posljedica osjećanje. S druge strane, slika objavio je samo jednu knjigu, no tačka otpora) u svijetu bezličja i jeftine
više nije nužno simbol ili metafora koja bi te desetine pjesama i ciklusa nacionalkonfekcijske kolektivne paranoje.
isključivo predočavala osjećanje i, prema Demonsko se ne može obuhvatiti, ono
tome, bila njegovo racionalno ruho, nego je pjesama u časopisima regije, nikad do kraja nije izgovorljivo, ali se o nje-
samostalno oblikovani pejzaž ili prizor koji pa “zašutio” i povukao se s mu mogu pisati različite pjesme i knjige.
prenošenjem čulnih utisaka ostaje otvoren Drukčije rečeno, riječi ne padaju u vodu,
za različita čitanja. javne scene, što su primijetili ali se teme mijenjaju, obezličeni adresat do-
Može se slobodno reći da Dazdarević svi oni koji su svojevremeno bio je novi, privremeni lik. Svijet uredno
svoju poeziju temelji na jezgru ruganja be- ispostavlja nove izazove, dok naš pjesnik,
smislu kao ontološkoj činjenici suštinske prepoznali autentičnost i poput nekog ironičnog, katkad rezigniranog
borbe čovjekove psihološke egzistencije. veliki potencijal njegovog arhivara, otpisuje sa svoje strane svijeta. S
To ruganje besmislu najprije se manifesti- ovu stranu teksta zlo naše kazuje riječima
ra kao ustreptalost bića pred nepoznatim poetskog glasa. svojim. Pa, smoren, na kraju zašuti... n

74 22/7/2022 STAV