Page 44 - STAV broj 234

DRUŠTVO

unproforske kamione. Na svakom kami- su za mene pravi horor. Jeziva hladnoća vječnost. Došli smo do Tišče, gdje smo iz-
onu bilo je po dvjestotinjak osoba. Malo osjećala se na sve strane. Jauci i plač, bol išli iz autobusa i opet smo morali prolazi-
dalje sam vidio mamu i jedva sam je do- i tuga ključna su sjećanja koja me podsje- ti pored neprijateljskih vojnika pješačeći
zvao. Rekla mi je da ostanem na kamio- ćaju na boravak u tvornici akumulatora. pored rijeke Drinjače u smjeru Kladnja.
nu, a ona i sestra pošle su pješice prema Po cijelu noć trajala je vriska žena i djece. Cesta je bila zakrčena oborenim stabli-
Potočarima. Jedna žena u kamionu, koja Bilo je neopisivo zagušljivo. Svako malo ma drveća. U koloni nas je bilo nekoliko
je bila s dvoje djece, rekla je mami da će se neko gubio i padao u nesvijest. Od ve- hiljada. I tu su ponovo odvajali koga su
me pripaziti”, priča nam Bego. like gužve jedva sam se mogao okrenuti. htjeli. Kad smo prošli tunel u Kladnju,
S ostalim civilima, ženama i djecom Zbog odvedenog muža, u mojoj blizini sreo sam jednog komšiju iz Zalužja i pi-
Bego je oko podne stigao u Potočare, gdje jedna žena objesila se o željeznu šipku. tao ga za svoje. Rekao mi je da se majka i
je naredne dvije noći proveo u tvornici To mi je bio najstravičniji prizor.” sestra nalaze u Živinicama. U Kladnju je
akumulatora. po nas došao nov autobus. To mi je bilo
“Nakon što smo smješteni u hale u PRELAZAK NA SLOBODNI TERITORIJ čudno jer u Srebrenici tri godine nisam
Potočarima, unproforci su nam dijelili Neprijateljski vojnici danima su kon- vidio autobus. Uglavnom se išlo pješice
slatkiše. Govorili su da puno ne hodamo trolirali cijelo područje, odvajali koga su ili zapregom. Od motornih vozila najčešći
i ne dižemo paniku. Kad sam im rekao htjeli i radili šta im je bilo po volji. Bego su bili traktori i motokultivatori. Nešto
da nemam nikog, poveli su me da obiđe- je imao sreću da se sa ženama uspio pro- goriva što je bilo uglavnom se uspijeva-
mo halu ne bi li pronašao koga poznatog. vući do autobusa kojim su prevezeni na lo nabaviti preko unproforaca. Kad sam
Nisam nikog prepoznao u cijelom kom- slobodni teritorij. sjeo u autobus, odmah sam zaspao. Uči-
pleksu. Onda su me odveli kod ranjeni- “Većina muškaraca izdvojena je iz ko- nilo mi se da me neko zove nakon neko-
ka. Ni tu nisam našao nikog koga znam. lone. Čak i oni koji su bili lakše ranjeni. liko minuta. Pitam vozača: ‘Šta je sad?’
I tako sam s ruksakom na leđima hodao s Izdvajali su i djevojke koje bi im se svidje- Kaže mi: ‘Ustaj, stigli smo!’ Pitam: ‘Pa
unproforcima. A bio sam malešak, nižeg le. Najviše su tražili novac i zlato. Lično tek smo ušli.’ Kaže: ‘Vozili smo se više od
rasta. Uz Božiju odredbu, vjerovatno me sam svjedočio tim stvarima, toj neviđenoj dva sata.’ Ja sam taj put u cijelosti prespa-
niži rast i spasio smrti jer su mnogi kru- muci i patnji nemoćnih i nedužnih civi- vao. U Živinice, na aerodrom Dubrave,
pniji momci moje dobi odvedeni na stri- la. Prebacivanje je počelo 13. jula. Neki stigli smo kasno uvečer. Tu sam stigao s
jeljanje. Onda su me pitali da li bih išao su prevoženi kamionima, a neki autobu- tom ženom i djecom što smo bili zajedno
izvan te zone da potražimo nekog pozna- sima. Nekoliko puta su nas zaustavljali. još od Srebrenice. Dobili smo jedan šator
tog. Pitam ih: ‘Kako?’ Kažu: ‘Sam.’ Re- U autobusu sam se sakrio ispod sjedišta u kojem sam s dvije porodice boravio ne-
kao sam da ne želim. A bilo je predvečer. zaklanjajući se dimijama nekih žena koje koliko dana. Onda je došao tetak i s njim
Jer, da sam izišao, vjerovatno ne bih ni su sjedile. Većina žena na taj je način za- sam otišao u Živinice do ostatka porodice.
došao do druge zone. S tim ženama sam klanjala djecu bojeći se da na narednom Bili su smješteni u Drugoj osnovnoj školi.
proveo dvije noći u prijeratnoj tvornici zaustavljanju vojnici ne izvedu nekog od Koliko se mama samo obradovala kad me
akumulatora. Bilo nas je oko 6.000 u toj dječaka. U Konjević-Polju zaustavljali su vidjela! Ja sam došao osmi dan, a brat je
hali. Prvu noć spavali samo na betonu i nas čekajući da vide da li će oni koji su stigao dva dana prije. Sjećam se koliko sam
bilo je solidno. Sutradan su u halu dove- otišli preko šuma vršiti proboj. Na stadi- se iznenadio kad sam u Živinicama prvi
zli cisternu vode, pa se voda prosula i bilo onu sam vidio hrpu ruksaka i veliku gru- put od početka rata vidio da prodavnice
je mokro. Onda smo morali spavati na pu zarobljenika. Taj dan kad smo krenu- normalno rade. U školskim učionicama
željeznoj kamionskoj prikolici. Oj, kako li, od izlaska iz te hale pa do dolaska na živjeli smo do početka septembra. Kad je
je tu noć bilo hladno. Te dvije noći bile slobodni teritorij, za mene je trajao cijelu počela školska godina, prebacili smo se
u školsku salu, gdje je bila velika gužva.
Tu smo ostali do decembra 1995, nakon
Sa sugrađanima iz Konjević-Polja,
pored obnovljenog konaka Ham- čega smo prešli u kuću koju je obnovila
za-dede Orlovića neka humanitarna organizacija. Četvero
nas je živjelo u jednoj sobi, a kuhinju i
toalet smo dijelili s ostalim stanarima”,
svoju priču nastavlja Bego.
Dok je boravio u tvornici akumulato-
ra u Potočarima, kako kaže, sve vrijeme
čula se po okolnim brežuljcima i brdima
pucnjava. Tek poslije saznao je da su mu
otac i brat krenuli preko šuma.
“Babo i brat išli su s kolonom muška-
raca pokušavajući preći na slobodnu teri-
toriju. Već od samog početka krenuli su
odvojeno. Mevlad je pošao s tetkom i dva
tetića. Svi su uspjeli preći jer su bili bli-
zu prištapske zone. Otac Medo, nažalost,
nije. On je bio u zadnjem dijelu kolone i,
po pričama preživjelih, vazda je zastajao
tražeći brata i mene, jer nije znao ništa o
nama, gdje smo, jesmo li krenuli. Sve to ga
je poprilično usporavalo i vrlo vjerovatno
je zbog toga gubio koncentraciju. Valjda
je bio krenuo prema Žepi, pa se vratio.

44 29/8/2019 STAV