Page 41 - STAV broj 234

otovo da ne postoji osoba koja
smo dvadesetak dana. Tih dana Bošnjaci
je preživjela srebrenički 11. juli su se organizirali te na području Potoča-
a da o tome nema jedinstvenu i ra napravili prvu zasjedu neprijateljskim
Gneponovljivu ratnu priču. Najve- vojnicima, nakon čega su Srbi napustili
ći broj među njima svoja su dramatična Srebrenicu i povukli se prema Bratuncu.
iskustva već odavno naširoko “obejani- Tim je činom Srebrenica postala jedan od
li”. Drugi, pak, pričaju vrlo rijetko, samo prvih gradova koji su oslobodile jedinice
onda kad ih se pita, ili opet samo najbli- Armije Republike BiH. Onda smo iz sela
žim i najrođenijim. Međutim, postoje i Stožersko prešli u Srebrenicu, gdje smo
oni koji i dalje najradije šute, bilo zbog se smjestili kod babine amidžične. To je
prevelikog bola i tuge, bilo zbog bojazni moglo biti u junu 1992. godine”, prisjeća
od mogućnosti ponovnog oživljavanja naj- se Bego prvih ratnih mjeseci.
bolnijih sjećanja i prizora. Svako od njih Jedini član Begine porodice koji je
ima svoje razloge zašto se opredijelio bilo ostao u Zalužju bila je nena Beguna, koja
na kazivanje, bilo na šutnju. Jer, posve je se zbog starosti i bolesti nije usudila kre-
jasno da su sva ta iskustva prevelik teret i nuti na tako dug i naporan put. “Nena je
cjeloživotni usud koji će ih pratiti sve do zajedno s očevom strinom Zehrom, koja
smrti. I koliko god bilo jako srce, nije se je imala kifozu kičme, ostala u porodičnoj
lahko nositi s tim. Svakim se danom bu- kući, vjerujući i nadajući se da će opasnost
diti, svake noći lijegati sa stotinama “kr- ubrzo proći i da ćemo se mi vratiti. U selu
vavih” slika i bolnih sjećanja koja vraćaju su bili ostali jedino starci i oni koji su na-
u 11. juli, ali i dane prije i poslije tog sre- ivno vjerovali da rata neće biti. Sutradan,
dišnjeg datuma, kada se dogodila najveća kad je počeo napad i kad su srpske snage
tragedija proteklog rata i najveći zločin počele paliti selo, došli su vojnici i rekli im
u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. da idu prema autobusu. Međutim, krećući
Bego Muminović profesor je geogra- se prema autobusu, njih dvije su se usput
fije zaposlen u OŠ “Aleksa Šantić” u Sa- sakrile u jedan žbun u kojem su boravile
rajevu. Kao trinaestogodišnjak preživio naredni mjesec. Po kasnijem strininom
je srebreničku tragediju, kada je Božijom pričanju, ponijele su sebi kilu šećera koji
odredbom i zahvaljujući nižem fizičkom su jele zajedno s travom. Strina je uspjela
rastu izbjegao odvajanje među one muš- preživjeti, a nena je umrla od gladi. Inače
karce koji su kao civili na najbrutalniji je bila poznata po tome što je voljela na-
način pogubljeni u julu 1995. godine. U hraniti prolaznika, upitati svakog u selu
srebreničkom genocidu Bego je izgubio
oca, dok je stariji brat preko neprijatelj-
skog područja uspio prijeći na slobodnu
teritoriju. Iako Bego danas živi i radi u
Sarajevu, on i ostatak porodice redovno
održavaju veze s rodnim zavičajem, na-
seljem koje se nalazi uz samu obalu Dri-
ne. Tu, na porodičnom imanju, skupa
s bratom obnavlja porušenu kuću, a na
zemljišnim parcelama uzgaja određene
ratarske i povrtlarske kulture. Prvi put u
javnosti Bego govori o ratnom iskustvu
koje je preživio kao maloljetni dječak.
NAPUŠTANJE RODNOG ZALUŽJA
Bego Muminović živio je sa svojom
porodicom do početka rata u bratunač-
kom naselju Zalužje. Osim oca Mede i
brata Mevlada, porodicu su činili majka
Fatima, sestra Medina te nena Beguna.
Rodio se 1982. godine, rat ga je zatekao
kao desetogodišnjeg dječaka.
“Početkom rata Srebrenica je bila na-
puštena od Bošnjaka. Tih dana kod nas
u Zalužju bilo je nekoliko izbjegličkih
porodica iz Srebrenice. Nakon što su sva
okolna muslimanska sela u općini Bra-
tunac spaljena, a stanovnici ubijeni ili
protjerani, znali smo da je došao red i na
naše selo. Tako smo 10. maja oko ponoći
krenuli prema bošnjačkim selima u opći-
ni Srebrenica. U navedenim selima ostali Pored mezara oca Mede
STAV 29/8/2019 41