Page 49 - STAV broj 319

Prokrčiti polomljeno granje, skloniti ostatke
lima, gumenih cjevčica, metalnih dijelova,
smeća, svega što ostane iza putnika i vozili-
ca, velikih i malih... Čini se, u momentu, da
cijeli jedan svijet stoji. U dolasku! U odla-
sku! U prolasku... Cijeli je dunjaluk sada na
plećima radnika na održavanju i ophodnji
ceste. Kroz Milankoviće. Selo od tri zaseo-
ka, s dvjestotinjak kuća nadžidžanih uz kri-
vudavu cestu što vodi iz tmurne sadašnjice
u neko bolje sutra. U svakom slučaju, vodi
negdje dalje od ratnog bosanskog lonca što
upravo šišti u punom zamahu.
“Dečko”, prodera se neko krupnim gla-
Olovo, 1992.
som iz kabine kamiona “smb boje”. Shvatih
da se obraća meni. “Molim”, rekoh stidljivo,
kao tuđinac zatečen u nečijem dvorištu... “Mo-
žeš li nam naliti vode”, upita, sad već vidim,
stariji vojnik, puniji, crvenog čela, s urednom,
kratko podšišanom bradom. Odgovorih mu
da moram pitati. “Dobro, al’ požuri.”
Ustrčao sam uz vanjsko stepenište pridr-
žavajući se uz crnu metalnu ogradu na drugi
sprat i pozvao teta Fahru. Izašla je pred vra-
ta dajući znak da mogu doći po vodu. Isko-
čila su dva mlada vojnika donoseći čuture
i nekoliko plastičnih dvolitarskih “Pepsi”
praznih boca. Fahra je natočila sve što su
donijeli dodajući još dva litra soka od ne-
kog domaćeg sirupa, crvenkastog. “Momci,
sjedite, odmorite ovdje, nećete brzo krenuti.
Zna se otegnuti i po sat dok prođu autobusi.
Srednja škola, Olovo 1992. Ovdje je najuži put. I na Mladoševcu. I tu
ćete čekati”, reče Fahra kao neko ko je već
Sumnjam da je iko od vozača mogao sanjati iskusan u novouspostavljenom redu vožnje.
da će voziti uskim, šumskim, gotovo “ser- Vojnici je poslušaše. Na mišici prišivena na
pentskim” putem. Radnik daje znak da au- uniformi šahovnica. Iznad piše HOS.
tobusi mogu krenuti. Vozač upravlja grdo- “A gdje ste krenuli”, upita Uzejr, koji se
sijom, jedva migoljeći, gledajući kako proći ubrzo pojavi odnekud iz sela. “Idemo u Po-
a da se ne slome retrovizori, ne zakače silne savinu. Tamo je gusto”, reče jedan od vojni-
seoske ograde uz cestu, ne probije guma na ka. “I ovdje je, kako ti kaza, ‘gusto’. Vode se
krupno i sitno oštro kamenje na cesti i oko borbe na Olovskim Lukama. Evo, upravo se
ceste... U autobusu uglavnom žene, djeca, sve živo mobilizira u selu, sve što može puš-
poput nas... Znam da idu daleko, prema Hr- ku nositi, a da je prošlo vojnu obuku. Hvala
vatskoj, Sloveniji, dalje na Zapad... Ondje Bogu, ima nas dovoljno. No nema oružja. Tu
gdje je sigurno ili sigurnije. Možda ćemo i smo tanki”, othuknu Uzejr na neki sažaljiv
Rupa od granate na Domu kulture mi put Hamburga. Ondje imamo rodbinu način. “Bit će dobro”, reče vojnik, više da
koja je “trbuhom za kruhom” otišla ranih odagna crne misli, nego što je u to bio uvje-
najbitnije, ta staza spasa i dalje je teško do- sedamdesetih. ren. “Pođi sa mnom”, obrati se meni.
stižna za neprijateljsku artiljeriju. Osjeti se žamor. Nervoza. August je. Lje- Sišao sam ponovo do kapije koja nas
Radnik na održavanju ceste regulira sao- to je u zenitu. Pretoplo je. Djeci u autobusu je dijelila od ceste i kamiona pod ceradom
braćaj. Stoji kolona. Kilometarska. Ne vidim naročito. Vrište ili plaču uznemirujući svoje punog vojnika. Ušao je i donio čokoladu.
početak. S jedne strane, iz smjera Tuzle, luk- majke i ostale putnike. Znojni su, prašnja- “Zvečevo” s lješnjacima. Čokolada je bila u
suzni autobusi. Vjerovatno namijenjeni za pri- vi, pod tenzijom i radnici na održavanju... tečnom stanju. “Stavi je u zamrzivač ili pod
jevoz putnika na međunarodnim relacijama. Gužva je. Valja, čim prije, osposobiti put. hladnu vodu, brzo će se stvrdnuti”, reče mi
vojnik prije nego zamače pod ceradu. Sta-
“A gdje ste krenuli”, upita Uzejr, koji se ubrzo pojavi odnekud jao sam tako nekoliko minuta s istopljenom
čokoladom gledajući vojnike, radnike, dje-
iz sela. “Idemo u Posavinu. Tamo je gusto”, reče jedan od cu, žene... Došlo je desetak novih radnika
vojnika. “I ovdje je, kako ti kaza, ‘gusto’. Vode se borbe na s krampama, lopatama, žurno sklanjajući
sve što je bilo na cesti, nasipajući ivice ma-
Olovskim Lukama. Evo, upravo se sve živo mobilizira u selu, kadamskog puta, sklanjajući krupne kame-
sve što može pušku nositi, a da je prošlo vojnu obuku. Hvala nice koje su se na putu pojavile. Inžinjerija
je obavila svoje. Kolona je iz drugog smjera
Bogu, ima nas dovoljno. No nema oružja. Tu smo tanki.” mogla krenuti put Tuzle. n

STAV 16/4/2021 49