Page 52 - STAV broj 319

DRUŠTVO

to je čitava nauka, koju je Abdo Pajalić bio
poprilično savladao.”
Mnoštvo sjećanja na deset godina stari-
jeg brata Abdu ima i Remzija. Po njegovom
pričanju, njih dvojica imali su dosta sličnih
osobina. Između ostalog, obojica su bili ve-
liki zaljubljenici u nogomet i obojica ljevaci.
“Prva moja sjećanja na brata Abdu odno-
se se na djetinjstvo, kada je petkom uvečer
dolazio iz Slovenije i provodio vikend kod
kuće. On je izuzetno mnogo volio nogomet.
Od njega sam naslijedio ‘ljevicu’ u fudba-
lu. Neke njegove poteze ne mogu nikad za-
boraviti. Recimo, kad nam je traktorskim
plugovima preorao jednu dolinu i napra-
vio stadion. Inače, tu je bila jedna uzbrdi-
ca koju je on preorao na donju stranu, a mi
omladina to sve poravnali i uredili. Koliko
je to nama tada značilo i koliko smo samo
bili sretni zbog toga... Volio se puno šaliti
s mladima i imao je dosta prijatelja. U igri
‘čelične ruke’ malo ga je ko od vršnjaka mo-
gao pobijediti”, priča Abdin brat Remzija.
“MNOGI BI ZACVILIO NA SVE
ONO ŠTO JE ABDO PROŽIVIO”
Abdo Pajalić bio je jedan od boraca 505.
brigade koji je prošao najteže torture u lo-
goru “Drmaljevo”. O tom periodu njegova dosta zarobljeno i odvedeno u logoru ‘Dr- je on bio na čelu čete, nije htio krenuti dok
života Safet Ljubijankić dosta je saznao od maljevo’. Kaže da u svom životu nije vidio se svi vojnici prethodno ne izvuku. U me-
svog oca, ali i od prijatelja koji je bio zaro- čvršćeg čovjeka od Abde, da ga tuku svim i đuvremenu, s dva brda su unakrsno tukle
bljen isti dan kad i Abdo. svačim a da on ni truna ne pogne glavu. Što dvije osamdesetčetvorke, a neprijatelj je po-
“Jedan moj prijatelj iz Bihaća bio je ko- ga više tuku, on im jače ponavlja: ‘Udrite, lahko stezao obruč. Na kraju, u okruženju
mandir čete u 510. brigadi, kod Amira Ab- izdajnici jedni, udrite!’ Kaže: ‘Ja bih barem su ostali on, Medžid Pajalić i još jedan bo-
dića. Po onome što mi je pričao, taj dan kad šutio, ali on ni truna ne popušta.’ U to je rac. Medžid je po svaku cijenu htio probiti
će biti zarobljen, Abdo je sa svojom četom vrijeme i moj babo Abdija bio u tom logo- obruč i u tom je pokušaju poginuo. Metak
došao u ispomoć njegovoj jedinici. Tu ih je ru. Kad su jednog dana izveli Abdu u hod- ga je pogodio direktno u srce. Abdo je ostao
nik, babo ga nije mogao prepoznati. Glava u toj kući i prije upada neprijateljskih voj-
Abdo Pajalić u mu je bila sva crna i otečena. Jedan vojni nika pod neki ležaj sakrio topografsku kar-
društvu prijatelja policajac im je prijetio da će svi biti takvi. tu i motorolu, pokušavajući prikriti svoju
I kaže, kad je taj zarobljenik naišao pored komandnu dužnost. Međutim, kad su ne-
njega, upitao ga je: ‘Abdija, otkud ti ovdje?’ prijateljski vojnici ušli u tu kuću, pronašli
Otac ga je pogledao i upitao: ‘Ko si ti kad su motorolu i kartu. Taj isti dan kad su ga
me znaš?’ Kaže: ‘Ja sam Abdo Pajalić.’ A oni zarobili, Ćićmo je došao pijan, stavljao mu
su se dobro znali s linije jer je Abdo često pušku u usta, tukao ga i maltretirao. Udara-
svraćao kod oca. Ali Abdo je tad bio toliko li su ga kundacima, sva glava mu je bila od
pretučen da ga moj otac naprvu nije mogao ožiljaka kad je došao kući. U tih pet mjese-
prepoznati”, priča Ljubijankić. ci preživio je teške torture. S drugog sprata
Po kazivanju brata Remzije, Abdo je su ga bacali. Mi smo iz dana u dan čekali
uvijek bio pun samopouzdanja, a u toku da dođe u razmjeni. Babo rahmetli je sve
rata pogotovo. Međutim, kako kaže, to činio da ga izbavi. Kad je došao kući, nije
preveliko samopouzdanje i odvažnost naj- imao više od 40 kg. Sama kost i koža. Taj
više ga je koštalo dok je boravio u zatvoru dan neću nikada zaboraviti. Stojimo kod
jer ni tad sebi nije dopustio da fizički i du- komšije Bege Kišmetovića, odmah pored
hovno poklekne. škole, i oko 11 sati staje kombi vojne poli-
“Najteži dio njegovog ratnog puta bio je cije iz Cazina, jedan policajac otvara vrata
boravak u logoru. Svjedok sam koliko mu i Abdo izlazi iz kombija. Babo se okame-
je nakon povratka iz zarobljeništva teško nio kad ga je vidio”, priča Remzija Pajalić.
padao svaki odlazak na velikokladuško ra- Od januara 1992. do decembra 1993.
tište. Kad bi mu kurir javio da će dolje, ta godine Abdo je bio komandir i Ramizu
vijest bi ga u trenu skršila jer on je za pet i Kišmetoviću. “U vrijeme jedne od reorga-
po mjeseci u logoru doživio što nisu mnogi. nizacija jedinica, nakon Ismeta Dervića, za
Samo je jednom pričao kako je zarobljen. komandira našeg voda došao je Abdo Pa-
Taj dan je kompletna četa ostala u okruže- jalić. Dobro ga se sjećam iz vremena kad
nju. Kad je Nanić javio da se povuku, pošto smo držali liniju na Latinovcu, od Jezera pa

52 16/4/2021 STAV