Page 52 - STAV broj 277

DRUŠTVO

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ Heroji povratka u Srebrenicu: Mirzet Avdić

očetak rata Mirzet Avdić doče-
kao je kao mladić od 18 godina SVE POČINJE
u svom rodnom Šubinu, mjestu
Pudaljenom od Srebrenice više od
20 kilometara, s pogledom prema Drini,
starim gradom i lijepom prirodom. Kao
mladić, nije ni slutio da bi moglo doći do
rata. Svu surovost rata Mirzet i njegova I ZAVRŠAVA
porodica osjetili su već u augustu 1992.
godine, kada mu je poginuo otac Nedžib.
“Moj otac imao je 44 godine kada je
ubijen. Imao je manje godina nego ja sad.
Nas petero djece je ostalo s majkom. Naj- U SREBRENICI
stariji brat radio je u Srbiji i ostao je tamo.
Za njega cijeli rat nismo ništa znali, ni gdje
je ni šta je. Bilo je to teško vrijeme. Rat. I
hrane počelo nestajati. Ja sam ostao da se “Bojao sam se samo da ne izginemo svi. Razmišljao sam samo
brinem o porodici”, priča Mirzet.
Godine 1993. Šubin i okolna mjesta pala da hoće iko od nas preživjeti. Otac poginuo, jedan brat u Srbiji
su pod naletom srpskih snaga, tako da se sta-
novništvo povlačilo prema gradu Srebrenici. ostao, ništa nismo znali, ja idem šumom, dvojica ovih mlađih
“Ne znam šta bih rekao kako je to sve
izgledalo. Teško je to opisati. Onoliki broj ostali s mamom u Potočarima. To me strah bilo, da li će ko
ljudi, svi nešto čekaju, a ne znaju šta. Hrane preživjeti... Mislio sam, gotovo je, niko neće ostati”, govori Mirzet
nije bilo. Ta 1993. bila je baš teška. Ostala
je ta izreka poslije: ‘Težak k’o ‘93.’ Ja sam
išao na liniju da bih se prehranio. Imao UNPROFOR-a. Tu sam ih samo vidio i dali ‘Bukva’ pala, na meni su ležali mrtvi ljudi.
sam tetka koji nam je pomagao. Ja sam bio su mi komad pogače i malo soli. Uz sebe Strašan je osjećaj kada osjetiš da tuđa krv
mlad, svi ostali u porodici mlađi od mene. sam imao ruksak i malo neke odjeće. Sve teče, lije niz tebe, osjetiš toplotu krvi na
Ogroman teret je to kad se moraš brinuti sam to napakovao i krenuo prema šumi. licu. Dobro smo mi svi ikako u pameti šta
o svima a ne možeš nešto puno uraditi. U Kakvi su to osjećaji tad, teško je opisati. smo doživjeli i preživjeli. Uz sebe sam jedno
normalnim uvjetima to ne bi bilo lahko, Nemoguće. Ja odlazim, oni ostaju. Mati s vrijeme imao pušku koju sam, vjeruj, izgu-
kamoli u ratu”, govori Mirzet. njima. Oni ne znaju šta će biti sa mnom, bio negdje. Jednostavno, čovjek se izgubi,
Pad Srebrenice u julu 1995. godine ja ne znam šta će biti s njima”, prisjeća se. nije ni svjestan šta se dešava. Doduše, imao
dočekao je na liniji. Kako je linija padala, Mirzet je nakon sedam dana uspio, iako sam bombu uz sebe. Tu sam bio načisto da
tako su se i branioci povlačili. ranjen, preći na slobodnu teritoriju u Nezuk. se neću predati i da me živa neće uhvatiti.
“Kada sam došao do stana gdje smo “Nagledao sam se svega u putu kroz Bio sam spreman da se ubijem bombom”,
živjeli, mojih nije bilo. Našao sam ih kod šume, mrtvih, ranjenih. Gdje je ona famozna priča Mirzet i govori koji mu je najveći
strah bio dok je išao šumom.
“Bojao sam se samo da ne izginemo svi.
Razmišljao sam samo da hoće iko od nas pre-
živjeti. Otac poginuo, jedan brat u Srbiji ostao,
ništa nismo znali, ja idem šumom, dvojica ovih
mlađih ostali s mamom u Potočarima. To me
strah bilo, da li će ko preživjeti... Mislio sam,
gotovo je, niko neće ostati”, govori Mirzet.
Kada je prešao na slobodnu teritoriju,
kako kaže, nekoliko sati samo je sjedio. Nije
mogao vjerovati da je uspio preći.
“Ima i snimak gdje se vidim i ja na pre-
lazu. Teško je bilo prihvatiti da smo prešli.
Sjedio sam tako i vidim jednog rođaka da
ide, nosi glavicu kupusa. Na jednoj nozi
mu je bila jedna ‘mrtvara’ (op. a. cipela),
druga noga je bila bosa. Kažem mu ja: ‘Daj
mi malo kupusa.’ On meni: ‘Ne dam.’ Nije
shvatio da sam to ja”, priča Mirzet.
Kada je prešao na slobodnu teritoriju,
Mirzet se uputio prema Dubravama da traži
majku, braću i sestre.
“Bio sam u jednoj kući blizu šatora na
Dubravama. Odem jedan dan i cijeli dan

52 25/6/2020 STAV