Page 53 - STAV broj 277
P. 53
tražim, niko ne zna ništa. Pitam neke ljude
jesu li vidjeli koga moga. Neki su mi rekli
da jesu. Kad sam čuo da su živi, nekako
mi lakše, ali ne mogu da ih nađem. Na-
kon dva-tri dana, saznao sam da su otišli
za Srebrenik. U svemu tome sam ostao bez
obuće, imao sam neke ženske papuče, dala
mi neka žena od svoje curice. Sjednem u
neki autobus i za Srebrenik. Uspijem ih
naći. Kada su me vidjeli, koje su to emo-
cije, svi smo plakali”, priča Mirzet.
Nakon nekoliko mjeseci provedenih u
Srebreniku sa svojom porodicom, Mirzet
odlazi u Vozuću (Zavidovići).
“Tu sam doživio svoj drugi život. Ne-
kako smo živjeli tu, bilo nas dosta. Nakon
svega, osjetili smo da smo živi. Družili
smo se tu, igrao se fudbal. Svi željni sve-
ga”, govori Mirzet i dodaje da su “dani bili
lijepi i na neki način bijeg od svega što se
dešavalo”, ali da su “noći bile preteške”.
“Ja nisam mogao da spavam. Kad oči
sklopim, meni dođu sve one slike, mrtvi.
Mati me drži za ruku da ja malo zaspim, a
momak odrastao”, priča Mirzet.
Mirzet je 2000. godine formirao vla-
stitu porodicu, stupio je u brak s Mujesi-
rom, koja je također iz Srebrenice. Dobili
su sina, kojem je Mirzet po ocu dao ime
Nedžib. Godine 2003. odlučio se vratiti u
Srebrenicu sa svojom porodicom, te s maj-
kom i dvojicom braće. Međutim, povratak
nije bio nimalo lahak.
“Živjeli smo prvo u dvije prostorije, nije
to bilo naše. Nismo se vratili u Šubin, nego
je moja mati imala zemlju u Potočarima i
tu smo počeli praviti kuću”, kaže Mirzet.
Kada je Mirzet pomislio da je sve kre-
nulo nabolje, porodica je bila na okupu,
kuća u izgradnji, dogodila se tragedija koja
je poremetila cijelu porodicu.
“Moj brat Meho, kojeg smo svi zvali
Mido, umro je. Imao je 26 godina, srčani. To
me poremetilo, jednostavno, tuga, depresi-
ja, ne znam ni kako opisati to stanje. Lijep
bio. Žao mi je što nije ostao neko iza nje-
ga. Nije bio oženjen”, govori tužno Mirzet,
kojem je nakon smrti brata umrla i majka.
“Nagledao sam se svega u putu kroz šume, mrtvih, “Život je takav. Valjda to tako mora da
ranjenih. Gdje je ona famozna ‘Bukva’ pala, na meni su bude u životu. Nakon svega toga, čovjek
mora da živi. Moja radost nakon svega je
ležali mrtvi ljudi. Strašan je osjećaj kada osjetiš da tuđa krv bila što mi se rodila kćerka poslije, moja
teče, lije niz tebe, osjetiš toplotu krvi na licu. Dobro smo Edna. Ona je moj svijet”, kaže Mirzet Avdić.
Mirzet Avdić živi u Potočarima nedale-
mi svi ikako u pameti šta smo doživjeli i preživjeli. Uz sebe ko od Memorijalnog centra “Srebrenica –
Potočari”. Nije stalno zaposlen. Zasadio je
sam jedno vrijeme imao pušku koju sam, vjeruj, izgubio oko dulum maline. Sa svojom porodicom
negdje. Jednostavno, čovjek se izgubi, nije ni svjestan šta je sretan iako rane iz prošlosti nikad proći
neće. Kaže da, iako mu je “46 godina, još
se dešava. Doduše, imao sam bombu uz sebe. Tu sam bio uvijek igra rekreativno fudbal s prijatelji-
načisto da se neću predati i da me živa neće uhvatiti. Bio ma”. Prijatelji za njega kažu, da se profesi-
onalno “bavio fudbalom, bio bi bolji nego
sam spreman da se ubijem bombom”, priča Mirzet i govori što je Messi danas”. Nažalost, rat je srušio
mladalačke snove, ali Mirzet je još jedan od
koji mu je najveći strah bio dok je išao šumom neznanih heroja koji se vratio na svoje. n
STAV 25/6/2020 53
