Page 29 - STAV broj 312

Prema Snježani bio sam otvoren, ali ne Kad je mogao Mališa (Igor Galo) s ilegalcima
baš do kraja. Recimo, upravo tih mjeseci u u Valter brani Sarajevo nahuškati studente na
glavi mi se zakotrljala ideja, koje se i danas Gestapovce u čuvenoj sceni u Muzeju i spa-
s nevjericom sjećam: pokušati neutralizirati siti Ivana po nalogu samog Valtera, mogu i
profesora Ekmečića, najmarkantniju ličnost ja gurnuti opasnog velikosrpskog akademika
iz Političkog savjeta SDS. Miloradova se slu- i tako mu bar malkice dohakati u opasnim
šala s posebnom pažnjom i u Beogradu, a ne planovima rušenja Bosne i Hercegovine.
samo kod bosanskih Srba. Za uglednog aka- Nisam to smio kazati Snježi. Nisam ni
demika vezala se, pak, tragična životna pri- dragom, rahmetli prof. dr. Ibrahimu Tepiću,
ča. Kao trinaestogodišnji dječak, jedini je od žestokom komunisti, koji me drugim očima
njegovih Ekmečića nekim čudom preživio počeo zagledati kada je čuo da pišem za re-
ustaški pokolj Srba u Prebilovcima kod Ča- dakciju koja je iz broja u broj objavljivala
pljine 1941. godine. Imao sam zbog tog uža- priloge o velikosrpskim pripremama za rat.
snog zločina dosta sućuti prema njemu kao Taj vrli profesor, Srebreničanin, bio je naivan
uostalom i prema svakoj žrtvi rata. Iako rat- i, po mom sudu, nije vjerovao u mogućnost
no siroče, Ekmečić je izgradio veliku naučnu rata, a znali smo neki put popričati “onako”.
karijeru i, uz akademika Muhameda Filipo- Lično mi je bilo baš sve jasno, od veli-
vića, postao ponajpoznatije ime Filozofskog kosrpskog projekta RAM, o čemu je već bila
fakulteta. Jedno od posljednjih predavanja pisala i bosanskohercegovačka štampa, histo-
mojoj grupi završio je nekonvencionalno. rije neshvatljivog genocidnog refleksa naših
Odjednom se prebacio na aktuelno stanje u istočnih komšija prema Bošnjacima (baš sam
zemlji, snizio ton, da smo morali napregnu- tada kupio kapitalno djelo Genocid nad Mu- Kažem joj da sam na odsjeku “uhvatio”
ti uši da čujemo – i skoro molećivo ispalio: slimanima 1941–1945, autora Vladimira De- možda još jedno-dvoje iz Radovanovog jata
“Djeco, čuvajte nam Jugoslaviju!” dijera i Antuna Miletića), negacije imena a da se ne mršte na priču o nezavisnoj Bosni
Bio sam na vrhu amfiteatra i htjedoh do- Bošnjak i svojatanja cijelog jednog naroda, i Hercegovini. Jedna M., s kojom sam po-
baciti, ne bi bilo prvi put: “Jakako, profeso- do drage teme o maternjem – bosanskom, a nekad spremao ispite, bez pitanja mi jeda-
re, samo ne s tenkovima JNA, molim vas”, ne srpskohrvatskom jeziku. Kada sam imao red reče da će sigurno izaći na referendum
ali on je već bio pokupio fasciklu i kretao se 14-15 godina, profesor Hadžem mi je skrenuo i glasati za nezavisnost, “iako su njeni kući
prema izlazu. pažnju na eseje Isidore Sekulić, koja je pisala protiv”! Druga, B., “moja vila s Mojmila”’,
Uz izvjesni raspad Jugoslavije, povam- o pravu na posebnost bosanskog jezika. Tako u koju bih se možda i zaljubio da Radovan
pirio se i pogrbljeni akademik i s Dobricom sam, u sve osjetljivijoj bosanskoj barutani, u nije bio onako nestrpljiv s oružjem, bila je
Ćosićem, tekstovima i istupima u medijima, esejima iz Beograda s uživanjem čitao o bo- još otvorenija. U multikulturalnom zanosu,
postao vodeći vrač jedne nekrofilne ideologije. sanskom jeziku iz pera izvrsne prozaistice i jednom u obilasku sarajevskih crkvi, reče mi
Kako god, po glavi su mi se sve jasnije kritičarke, prve žene akademika SANU Isi- kako su njeni na Mojmilu “jako napaljeni na
nazirale konture male diverzije. Izazvao bih dore Sekulić! naoružavanje i ratnu spiku”!
neku gužvu na prvom spratu, negdje u pod- “Samo o tome pričaju i ne znam šta im
ne, kad je najviše studentarije pred širokim NAŠ DUŠAN I MI NJEGOVI je. Budale!” – reče mi posve iskrenog izraza
stepeništem, koje je vodilo prema izlazu u “Nego, ko je brat Srbin da će s nama gla- na licu dok smo zagledali oltar Crkve Svetog
prizemlje. Baš s mjesta koje je pucalo pre- sati za nezavisnost Bosne i Hercegovine, ro- Josipa na Marindvoru. No, brat joj bio oficir
ma auli i ulaznim vratima, gdje smo pažljivo dila ga mati?”, pređem odmah in medias res, JNA pa se nisam previše zanosio. Koliko je
zagledali lijepe kolegice, trebalo je osaburiti čim sam stupio u Snježin kabinet. god bila pacifist i daleko od srbovanja, ni-
i sačekati da i akademik odnekud naiđe. E, “Dušan, Alijin pilot! Znaš, Predsjedniš- sam je mogao zamisliti s listićem pred refe-
tada bi simpatizer Patriotske lige BiH poput tvo ima onu ‘Cesnu’, on pilotira s njom. E, to rendumskim kutijama. Da gurnemo zajedno
Valtera brzo djelovao. Zagužvao s nekoliko je super lik, znamo se. I baš bili neku večer profesora Ekmečića niz stepenice – gluho bilo!
pomagača i gurnuo ostarjelog profesora niz na kafi, zapričali se. I znaš mene, moram ga S prvospomenutom M. prije dvije-tri
stepenice. Kontao sam, bit će dovoljno da malo bocnuti. Pitam: ‘Bolan Dušane, pa ho- godine drugarski sam se prisjećao fakultet-
bar zaglavi na ortopediji Kliničkog centra ćeš li makar ti izaći na referendum i podržati skih dana. I tako, spomenem i njenu podrš-
koji mjesec, star je, a možda bude i boljeg nezavisnost Bosne i Hercegovine?’ ku referendumu i zahvalu za tada hrabar čin
rezultata. ‘Pa naravno, draga Snježo, šta ti je’, veli sarajevske Srpkinje. Mrtva-hladna mi natip-
“Ko ga jebe!”, velim si u bradu, baš kao mi. I eto, što on meni, ja tebi!” – izgovori ona ka: “Ako sam izašla, ne znači i da sam glasala
i kapetan Pašić u “Karauli”. Što se ne bih ponosno, ozarenog lica i mi zadovoljno, po- ‘ZA’!’’ Rastužila me.
nečim i ja priključio patriotima s Baščaršije put dva ilegalca iz Valter brani Sarajevo, ku- Dakle, “najdublje je ono što u nama ćuti”,
koji su već kupovali puške za odbranu grada?! cnusmo s kafama. zamalo joj nisam natipkao stih Mehmedalije
Maka Dizdara. Hajd’ dobro, ništa, ostaje nam
onda sigurica u onom garibu, pilotu Dušanu!
U podne 1. marta šetnja Ferhadijom i kafa s društvom. I tako, dok je vani bio “smog, decembar
Negdje kod Ekonomskog fakulteta osjetio sam neopisivu i mrak”, okrenem se i vidim, šanse da strmo-
glavim profesora Ekmečića niz fakultetske
sreću u grudima da bih izgrlio svakog prolaznika, a lijepo basamake ravne su snu “pitara” da dohvate
raspoloženje moglo se vidjeti na licima svih Sarajlija. “Željino” polufinale Kupa UEFA-e. Ostadoh
sam-samcat s fantomskom rolom ilegalca
Odnekud se čula i muzika s razglasa. Sarajevo je bilo u protiv velikosrpske klike. Teško bih i Mir-
svečarskom raspoloženju. Istovremeno ću, u dubini duše, sada, a pogotovo Edina komunistu, jarane s
godine, nagovorio na podršku u “operaciji
osjetiti i neku tjeskobu, zebnju i strah od mogućeg rata. Ekmečić”. Propade.

STAV 26/2/2021 29