Page 26 - STAV 332-333

26. GODIŠNJICA GENOCIDA U SREBRENICI

jedne od mnogobrojnih dženaza, gdje
se Srebreničani susreću sa svojim živim
i mrtvim prijateljima, rodbinom, pozna-
nicima. Ja sam se tako, u gomili svijeta
ispred friško iskopanih mezara, susreo sa
svojim prijateljem Alenom Gabeljićem.
On je kao dijete preživio Srebrenicu, u
kojoj su mu četnici ubili i oca i majku,
da bi on sa svojom mlađom sestrom, kao
maloljetnik, nekako dospio do daleke Au-
stralije. Bio je to njegov prvi povratak u
Potočare nakon 1995.
U jednom trenutku je stao, pokazao mi
brijeg iznad potočića i detaljno opisao
kako je njegov djed na tom mjestu ra-
sedlao i ostavio konja, koji im je bio kao
član familije. Taj potočarski rastanak
je bio prvi od bolnih rastanaka koji će
uslijediti. Sjećam se kako mi je kolegica
Sarah Correia, profesorica na Universi-
ty College London, koja se bavi izuča-
vanjem Bosne, kad je pročitala taj esej,
pisala kako ju je pogodio detalj o konju
kao rijetko šta drugo. Taj konj, koliko
god bio stvarno biće, također je i meta-
fora za trenutak kada su se završili životi
ne samo onih koji su odvedeni na stri-
jeljanja nego i životi onih koji su preži-
vjeli, jer životi koje su započeli nakon
Srebrenice nisu se mogli nakalemiti na
život prije Genocida.

STAV: U jednom od Vaših radova temati-
zirate i odnos dijaspore prema Genocidu
u Srebrenici. Na koji se način sve nje-
guje kultura sjećanja izvan domovine?
HALILOVIĆ: Najprije bih želio istaći
kako je dijaspora neodvojiva od rata i
stradanja u Bosni i Hercegovini u toku
od 1992. do 1995. Naprimjer, prvi uselje-
nici u Australiju 1992. bili su logoraši iz
Omarske. Slična situacija je sa svim mje-
stima i zemljama u kojima se formirala
bh. dijaspora. Bosanskohercegovačka
dijaspora je rezultat politički motivira-
nog nasilja i Genocida, a ne neke duge
tradicije migracija iz BiH. Dijaspora je
učinila i čini ogroman posao po pitanju
komemoracije Srebrenice, Prijedora i

Uvodni esej “Srebrenica kao najveća bosanska tabu(t) tema” na neki način nastoji progovoriti o
tabuima srebreničkih tabuta, o onome za što još tražimo jezik i formu da progovorimo, naprimjer
o činjenicama da ono što često na mezarju u Potočarima pokapamo kao osobu ustvari predstavlja
samo mali dio te osobe, najčešće veći ili manji broj kostiju. Pitanja, ona ontološka, koja ne pitamo
jer ne znamo kako bismo to pitali uključuju: Koliko kostiju je dovoljno da bi dijelove nečijeg
skeleta mogli smatrati osobom? Jesu li sve kosti iste važnosti i da li je skelet bez glave, tj. lobanje,
također osoba, ili samo dio te osobe? Regularne dženaze 11. jula su već godinama praćene
diskretnim otvaranjem mezara i dokopavanjima naknadno pronađenih i identificiranih kostiju.
Taj proces se stručno zove reekshumacija i reasocijacija. Kao što vidite, nama fali jezik za opis
ovakvih situacija i stanja, da se jedna osoba može kopati u dijelovima u periodu od više godina.

26 16/7/2021 STAV