Page 19 - STAV broj 202

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (12)

BOŠNJAK JE POVIJEST I POLITIKA,

BOSANAC GEOGRAFIJA

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u
sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim
rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika,
s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko
Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu
urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija
pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj
bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i
živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

da su ikad ondje živjeli neki ljudi drugači- Išao u Konjic, da kupi kravu. Sve pješice.
jih imena, i čudi se, to dijete, otkuda se onaj Nije našao kravu, pa kupio kozu. (Zapisah
proplanak zove Mujova glavica, onaj potok u tefter: dvije koze, 600 DM. A gdje mu je
Šaćirbegov, ona urvina – Redžova. Misli da onda druga koza? Što ga ne upitah?) Priča,
su s Marsa pala ta imena. Šta, zbilja, znamo dobro priča, lipim bosanskim jezikom, ši-
o Armiji RBiH? roko, bogato, kako je, prije rata, bio neka-
U Pazariću svi su u uniformi. Diče se – s kav građevinar. Kako je, nekim generalima,
Piše: razlogom i s pravom – time što su na vrijeme, pukovnicima, stresao u brk – “Zašta mi ovaj
Abdulah SIDRAN i kako valja, “odradili” svoj posao. Opsjeli, put pravimo? Da koljemo muslimane?” Gra-
pa uzeli golemu kasarnu, puno oružja i puno dili put nekakav, oko Kalinovika. Naoružao
onog najvažnijeg: oruđa, jakog artiljerijskog se prije rata, dobru pušku kupio, puno mu-
ko pojedini profesionalni novinar oruđa. To je ono oruđe u koje smo se mi, u nicije. Nadigao ljude u Buća potoku. “Oni
i nije shvatio (Pa kaže: “E baš si Sarajevu, uzdali, dok je tuklo s Igmana. Prve barikadu – mi barikadu.” Borio se, dok je
razvukao. Deset nastavaka, a još bosanske artiljerijske vojne formacije. Halal mogao, ne kaže šta sad radi. Udarila glad.
Aiz Pazarića nisi mak’o!”) – čitalac vjera, Pazarićani. Dvadeset i osmoro mu se u kući sabralo,
svakako jeste shvatio kako ovo i nije putopis, Ali – svi neka kolica guraju, neki krompir što rodbine, što prijatelja, sve go muhadžer.
nego putopisna razmišljanja jednoga zabri- tovare, tamo-vamo, posluju oko kuća, trguju, Ko će to nahranit? “Krava, krava bi valjala,
nutoga čovjeka. Nije on mogao svoju brigu premeću... Daju stražu, bezbeli, idu na “lini- al’ ne nađoh.” – Jesi l’ gdje spav’o? – Jok. –
i svoju misao ostaviti u Sarajevu, pa udri na je” po nekim pravilima, u nekim ritmovima. Kako ćeš, bolan, dalje? – Pješice. Ako me ko
drum – da guzica vidi puta. Nego ga i putem Ali, guraju kolica. Kad bi došla komanda primi, dobro. Ne primi, opet dobro. – Ko-
tare i kolje ista ona misao koja ga je klala – da krenu na Rogaticu – ne znam šta bi bilo. liko će ti trebat, preko Igmana? – Tri dana,
trala i dok se dupe nije mrdalo iz kuće. Šta Ne znam, niti ih smijem pitati. (A ne treba, računam. Al’ ću je dovest. Nema Boga da
zna o Armiji RBiH onaj koji vidi i gleda sa- vala, ni da znam, ima ko zna i treba da zna.) neću. (Kaže se: tobe jarabum, tobe estag-
rajevsku vojsku? Ni o njoj ništa ne zna, jer Muzičari ostadoše, mi iziđosmo na ce- firulah.) Nek ti je sretno, Asime Zekiću!
vidi i gleda ulični šminkeraj, a gore u rovu, stu, da čekamo čovjeka (uzalud bišćem put- (Zapisujem broj telefona, 610-791, Asim
od Čoline kape i Mojmila do Žuči – čuči i nu bilježnicu, ne mogu da mu nađem ime) Zekić. Neka ga i ovdje, možda neki televi-
smrzava se, gladan, žedan, bez novine i ci- – koji nam je obećao da će nas prevesti do zijski novinar htjedne cijelu priču. Meni je
gare, momak ni nalik ovome što “cepa Mar- Visokog, u ponedjeljak, u jedan sat, da sta- ovo dovoljno.) Okrene se, iz daljine, još dva
lboro”, u Kvadrantu, kod Katedrale... Dok nemo dolje, ispod džamije... On je trgovac, puta, maše. Mašemo i mi njemu.
uz “Marlboro“ i viski “jebe mater papcima ide praznim kamiončićem, otamo će, ako Hoće da se smrkne, kratak Božiji no-
i izbjeglicama” koji od ko đoja njegovog Bog da – punim. – I odovud, ako se posreći vembarski dan.
Sarajeva načiniše “Ljaksenburg”, on poj- našoj ekipi. Hoće li, neće li, ima l’ ga, neima Tri su sata. Eno kamiona, nije nas prevario.
ma nema da ovaj grad gore, u rovovima, od l’ ga – pušimo nerazumno, pogledujemo na Nema privilegije za Sidrana. Na karo-
četnika štiti upravo taj “izbjeglica i papak”, sat svako tri minuta. seriju, s rajom, nego šta. U kabini nekakav
Sandžaklija i “Šveđanin” – ko li samo smisli Cestom, onizak, čvrst, spečena lica – ne- važan direktor. Neka još ženska.
tu porugu za ovdašnje Goraždake? On pojma kakav čovjek vuče kozu. Otkuda li on ide, Nagrće narod, vojska. Svi nekud mora-
nema da na Dizdaruši, na Omerbegovači, u kud li je ovaj krenuo? Pozdravljamo se, na ju, svakom je nešta oglavu. Visok, žut, mlad
Suljagića sokaku – i širom Bosne – četnike bosanskom jeziku, zna mi ime, deklinira ga vojnik – nosi lijekove za Veterinarsku sta-
kokaju i narod brane unuci onih što 1924. na hu, Abdulahu. Kaza se odmah, Asim Ze- nicu u Zenici. Usput, vodi sestričnu, Mai-
godine izbjegoše iz Šahovića (danas Toma- kić, iz Sarajeva, s Buća potoka. Porijeklom du – ona samo šuti i plače – da vidi sestru u
ševo), kod Bijelog Polja, nakon pokolja osam od Bijelog Polja. Bošnjak, Sandžaklija. (Eto Moštrama. Oca im drže ustaše, u Kreševu,
stotina muslimanskih duša, za dva dana i zašto se kaže Bošnjak, a ne Bosanac. Prvo u nekakvom logoru. Maida plače, ne umije
jednu noć... Crnogorsko dijete danas ne zna je povijest i politika, drugo – geografija.) govoriti u kameru. n

STAV 17/1/2019 19TAV 17/1/2019 19
S