Page 59 - STAV broj 302
P. 59

voćke kreče pečenim krečnjakom izvađe-  je vjekovima kloparala pokrećući teške   posljednju mrvu snage, kližući se po ra-
          nim iz trbuha Oštrog brda i isključalog u   vodenične žrvnje, tu, pod samim vrelom   skvašenoj obali, i čuvajući se da ih blato
          vodi zagrabljenoj s Gračaničke rijeke, obi-  studenice, prostire se njiva koju i danas   ne sklizne u rijeku, trčali bi prema kraju
          jeli ovdašnji čovjek i stećke. Djeca igraju   zovu Trzan. Tu se nekada usukivao ne-  polja, tamo ka jabuci na kojoj visi košulja
          žmurke i kriju se iza njihovih tijela pa im   vidljiv vir oko kojeg se omotavala duša   od ketena stučenog na drvenim stubama
          džemperčići i košuljice pobijele na leđi-  ovog sela. Ovdje su se Gračanlije okuplja-  i močena tu, u vodi Gračaničke rijeke. A
          ma kao da su begenisani sveci. U jesen,   le kada bi trebali donijeti važnu odluku,   stariji bi hojkali i podstrekivali ih, uda-
          kada dozriju kruške, veru se na hrbate   kad se trebalo posavjetovati, ili onako, na   rajući dlanovima po butinama i sjetno
          vječnih kuća i ubiru mirišljave plodove,   razgovor, a najčešće na proljeće, kada bi se   uzdišući, dok bi njihove kćeri potajice,
          a zimi krave trljaju od njih svoje vrato-  novi stećak stavljao na frišak grob. Trava   u sebi, bodrile onog koji im je još prošlog
          ve utrnule od lanaca kojima su po cijeli   je ovdje bila oguljena od tabana koja su   proljeća zapeo za oko pa ga nikako cije-
          dan vezane u stajama, te ih pustilo da se   bubnjala po zemlji u nijemom mrtvač-  lu godinu ne uspijevaju izbaciti iz misli.
          časkom spuste do rijeke i napoje, pa ih   kom kolu, igranom naopačke, u muku i   A još bogatiji pozvali bi najhrabrije
          u povratku niko ne može smiriti dok se   tišini, kako bi se nečastivi zavarao i pred   konjanike i najbrže konje u kraju te bi
          dobro ne istrče i ne iščešu od udove ovih   njegovim licem zamakao trag duši koja   uskoro topot desetine kopita zatutnjio
          kami. A obnoć, skrušene, kroz uske prti-  odlazi u vječni smiraj i spasenje.   cijelim selom da se činilo da je potres, a
          ne, prikradaju im se promrzle nerotkinje   S proljeća, kada okopne snjegovi i   odvaljeno busenje poletalo bi ispod njiho-
          pa trljaju trbuhe i uče dove sve u nadi da   odnesu sa sobom tragove saonica kojima   vih kopita i letjelo ponad glava smjernih
          će i one jednog dana zanijeti i ispuniti   su prevoženi gorostasni krečnjački kame-  jahača i padalo posvud po Trzanu, dobu-
          kuću dječijom grajom.             novi za stećke, a odjek udaraca dlijeta u   jući poput topovske đuladi. Najbogatiji
            U ljeto, kad u vrelini džemre proključa   rukama kovača zakrili se cijelim selom,   bi ponekad organizirali i prave viteške
          vazduh pa se svaka stvar razmrlja na pro-  nastupili bi, jedan za drugim, dani sve-  turnire, pa bi se uz zvukove koje bi iz
          vidnom platnu postojanja te se, na korak   čanosti. Bile su to posvete onima koji   svojih truba ispuštali svečano odjeveni
          od fatamorgane, ova bijela kamena tijela   umriješe od prošle zime pa im se tek ove,   trubači smrtonosno sudarili konjanik s
          rašire u čaršafe i ćefine, krenule bi okolo   gore pod Oštrim brdom, mogao usjeći   konjanikom i koplje s kopljem. Tako se
          procesije na čelu s djevicama i bjeloko-  kamen za vječnu kuću. Žene bi na glava-  život razdvajao od smrti i slavila vječnost.
          som muškom djecom, a iza njih išle bi   ma donosile hrgare s hranom, a muški bi   Sve to bilo bi uduplano ako bi u ka-
          hodže iz svih okolnih sela, pa onda brkati   svijet hvatao ovnove za uvijene rogove i   snu jesen krenula kakva opaka bolest i
          muškarci i žene pod šamijama, svi ponav-  obarao ih na zemlju, pa bi se o čas posla   zasijala sjeme smrti svud po selima, kao
          ljajući kišne dove i moleći Svevišnjeg da   nad žarom, na ražnju zaokrenulo peče-  one godine kada se mnogi razbolješe, a
          konačno otvori nebo i pusti pljusak i da ih   nje i zamirisalo bi cijelim selom. Okolo   među njima i vojvoda Vukmir, prvi među
          ne mori sušom, žeđom i nerodnom godi-  bi kružila nijema kola i samo bi odjeki-  plavokrvim Zlatonosovićima. Kažu da
          nom. A poslije, kada bi kiša polila svijet   vao glas predvodnika odbijen od topot   je to bilo 1413. po rođenju Krista i da je
          i huknula tako gusta trava koja bi za čas   tabana koje bijesno biju po goloj zemlji.  zima sve okovala – siječe siječanj lede-
          smorila i najvještijeg kosca, sjelo bi se   Kada bi bogatiji podizali stećak za   nom sabljom kao sječivom. Led stisnuo
          podno kamena i leđa oslonilo o njegove   nekog svog, ne samo da bi morao biti   udove Jale i Spreče, a preko Soli i Dra-
          hladne grudi. Smotala bi se škija i dim   najveći i s najljepšim ukrasima već bi   mešine i preko Tatarice zvižde sleđeni
          pustio da ga vjetar razvijava niz vrijeme.   organizirali i obdulju. Tad bi se odozgo,   vjetrovi i protežu se besramno sve do
          U tom trajnom i neprekidnom dosluhu   niz riječno korito, najbrži mladići iz ci-  Gostilje. Plesala je tada smrt cijelu zimu
          s davnim precima čovjek bi se često za-  jele Soli, i iz Spreče, i s Dramešine, po-  među krovovima u cijeloj župi i cerila se
          mislio nad vlastitim postojanjem pa bi   mamili kao da trče svoju posljednju trku.   pod strehama. A vojvoda Vukmir bijaše
          potonuo u jezera mašte i tad zamišljao   Znali bi oni da ih oči djevojačke mjerka-  toliko bolestan da mu ni jedan ljekar ne
          život kakav se odmotavao ovdje nekada,   ju i da su došle zbog njih i njihove trke.   mogaše pomoći. Motale su se po cijeloj
          u vrijeme kada je ovim uzvišenjem zva-  I kao izbezumljeni, istiskujući iz sebe i   Spreči razne vidarice i bajalice i gatare i
          nim Jasik, na ovoj njivi koju od pamtivi-
          jeka zovu Obljak, kosio nekakav druga-
          čiji kosac, do kojeg još ne bijaše došao ni
          duhan, ni paradajz, ni krompir, ni smrt
          koja ga polegnu baš pod ovaj kamen pod
          kojem on sada sjedi i domišlja u svojoj
          mašti svakojake stvari. Tako čovjek biva
          u ravnini sa samim sobom i sa svijetom
          oko sebe i svakodnevna opomena ovih
          bijelih spomenika ne da mu da se uzoho-
          li i da glavu podigne više nego što mu je
          dovoljno da vidi put ispred sebe i svoju
          životnu stazu koju mu je sudbina iscrta-
          la ispred njega i kojom valja proći. Ako
          ni zbog čega drugog, onda im, kameno-
          vima ovim, samo zbog toga treba posve-
          titi svaku pažnju i vratiti im svaki dug.
          NIJEMO KOLO
            Dolje, preko ceste, prema uskom
          koritu stidljive Gračaničke rijeke, koja


                                                                                                   STAV 17/12/2020 59
   54   55   56   57   58   59   60   61   62   63   64