Page 60 - STAV broj 302

DRUŠTVO

pijavičarke i ljekarnici s travama i pokli-
sari sa željama za brzo ozdravljenje koje
su mu slali plemići Dinjičići sa zaleđe-
nog Jadra, i Staničići s kula Perina ponad
Drinjače, pa čak i knez Pavle Radinović,
vlasnik sve zemlje od Srebrenice do Ho-
didjeda, s kojim Zlatonosovići bijahu u
stalnim razmiricama i zavadi pa će kroz
dvije godine i glave mu doći udruženi sa
Sandaljem Hranićem i kraljem Ostojom.
Ali ništa nije pomoglo, pa je unesrećeni
Vukmir morao k postelji pozvati dijaka
i izdiktirati mu pismo i zamoliti dubro-
vačke boljare da mu pošalju čuvenog ma-
gistra Bartola Skvarcijalupija, za cijenu
ne pita. Veliko vijeće prvog dana veljače
odluči da pošalje čuvenog ljekara o svom
trošku i sve to i dan-danas stoji zapisa-
no na požutjelim papirima u dubrovač-
kom arhivu. Ali tad već bi kasno. Ne,
ne umrije presvijetli Vukmir. Baš kada
su svi iščekivali da će preseliti na drugi
svijet, a vitezovi potajice stali spremati
konje, podmazivati oklope i voštiti kož-
ne pojaseve, pripremajući se za turnir
kakav samo Zlatonosovići znaju organi-
zirati kada klešu stećak jednom od njih,
odjednom pronese se vijest da je Vukmir
ustao iz postelje, ishrvao se s bolešću i da
se dubrovački doktor vratio s pola puta,
hvala mu zanavijek bilo.

MITSKA LIPA
I kao neprikosnoveni svjedok nad svim
tim pustopašnim stoljećima gračaničkim
stajala je tu, s kraja Trzana, jedna lipa. Sto
je i još sto godina bilo zapisano u njenim
godovima. U hladu njene krošnje, obuna-
ni mirisom raspuklih cvjetova, sastajahu
se Gračanlije da izmjere svijet sa sobom i
pronađu sebe u svijetu. Kad bi za ljetnih
oluja naglo zgromio grom i trbuhe neba se tek vjenčani parovi dovodili pod nju Onomad, kada Gračanlije prihvatiše
rasporile munje, prestrašen svijet bježao i kružili oko njenog stabla, svaki krug vjeru Muhamedovu te odlučiše da grade
je ovamo, pod lipovu krošnju. Vjerova- za deset godina sreće u braku i zdravlja prvu džamiju, niko ni ne upita gdje će da
lo se da grom ne udara u lipu. Zato bi se u porodu i za svaki drugi berićet. Kru- je postave. Svi su odmah znali da boljeg
često kršile grane s ove krošnje i nosile žeći okolo, ponavljali bi: “Cvjetokitna mjesta do ovog na Trzanu, onkraj lipe,
kući pa zatiskivale za krovne grede – bi- lipo, tebe u svoj srdi, niti Perun žarkom pronaći neće pa da razmjere svaku nji-
jahu to prvi gromobrani. strijelom ne nagrdi”, a ruke im poveza- vu sve do Usore. I sagradiše je baš tu, uz
Kazivalo se da je cvala na Trzanu od ne crvenom vrpcom i obrazi im rumeni obalu, kraj izvora, pod lipom. I skuplja-
početka dunjaluka. I još da je sveta, pa bi od nevinosti. hu se Gračanlije tu prije svakog namaza
i ostajahu pod njom u ozbiljnom razgo-
voru, a katkad i u besposlenoj razbibrizi
Na njivi Trzan okupljale su se Gračanlije kada bi trebale i pustom dokonjavanju. I niko od njih, ni
danas, nakon svih tih stoljeća, ne može da
donijeti važnu odluku, kad se trebalo posavjetovati, pojmi zašto je i ko je naložio da se ta lipa
posiječe onomad, dvije godine po svršetku
ili onako, na razgovor, a najčešće na proljeće, kada bi zadnjeg rata, kada su obnavljali džamiju.
se novi stećak stavljao na frišak grob. Trava je ovdje U koži mu zasigurno ne bi bili jer od dav-
nina se kazuje da će onog ko odsječe lipu
bila oguljena od tabana koja su bubnjala po zemlji u snaći nesreća, bolest ili smrt. A iskupiti
nijemom mrtvačkom kolu, igranom naopačke, u muku i se može samo ako žrtvuje nešto od svog
blaga, i to tako što će istom onom sjeki-
tišini, kako bi se nečastivi zavarao i pred njegovim licem rom kojom je posjekao lipu, i to ovdje na
njenom panju, odrubiti glavu crnom bra-
zamakao trag duši koja odlazi u vječni smiraj i spasenje. vu, šarenoj kozi ili pijetlu grahorašu. n

60 17/12/2020 STAV