Page 65 - STAV broj 187
P. 65
Armije RBiH i zauzimaju selo Kruševo, Ratna bolnica Paška Luka
došavši na tri kilometra od Olova. Dodat-
na pojačanja ARBiH iz 1, 2. i 3. korpusa Umijećem inžinjera sagrađena je i mikrocentrala na Krivaji
zaustavljaju dalje napredovanje. Krajem za proizvodnju električne energije. Najgraciozniji potez jeste
januara 1994. godine komanda VRS otka- iskopavanje podzemnih prostorija za premještanje bolnice
zuje operaciju. Olovo je odbranjeno! Otu- koja je bila pod stalnom artiljerijskom vatrom. U toj maloj
žna je atmosfera. Među mnogima koji su bolnici urađene su velike stvari. Svaki napad značio je desetke
dali živote za slobodu, tih dana poginuo ranjenika. Mnogo je i izbjeglica, djece, starijih, hroničnih
je Bolo. Legendarni komandant Olovske bolesnika. Bolnica postaje i porodilište. Nekoliko mladih
brigade ARBiH Senahid Bolić Bolo uvi- ljekara sve nosi na svojim leđima. Niko nije vraćen iz bolnice
jek je bio prvi, uvijek sa svojim borcima.
S druge strane, kakve je gubitke u ljud- Olovo završetak rata dočekuje s uništenim šećer. Našlo se i nešto suhih drva. Kraj je
stvu imala VRS, dovoljno je danas pogle- gotovo cjelokupnim stambenim fondom i septembra bio. Kuhali smo i jeli zašećerene
dati vojno groblje na Sokocu, ali i ona u infrastrukturom. Drvna i tekstilna indu- kocke od tikve, mrmljajući, tek usputno,
Istočnoj Hercegovini i Krajini. Kažu da strija su na koljenima. Gotovo je izjedna- kako imaju okus banana. Tropsko voće,
je tada nastala kletva među agresorskim čen broj izbjeglica i domicilnog stanov- već mjesecima, bilo je misaona imenica.
vojnicima: “Dabogda te poslali na Olovo ništva. Veliki je broj nezaposlenih, onih
il’ na Gradačac.” u stanju socijalne potrebe, ratnih vojnih Sjećam se i tog puta kroz krševe, kli-
invalida, civilnih žrtava rata... suru, kanjon, ili kako ga ko zove. Put jed-
S MUKOM DOLAZI I OLAKŠANJE va 3-4 metra širok, kol’ko dvoja kola da se
SOLUN 2018. mogu mimoići... Tu lokalnu stazu spasa. I
U martu 1994. godine potpisan je Va- ponosa! Ni sam ne znam koliko sam puta
šingtonski sporazum. To je omogućilo i Lijep je ljetni dan. Spuštajući se niz pješke tu stazu prošao na putu od kuće do
protok robe do napaćenog stanovništva u Gradinu prema Olovu, uživam u prizoru. škole. Iz mahale, vukovarskom četvrti smo
herojskom Olovu i cjelokupnog slobodnog Planinske rječice Stupčanica i Bioštica je zvali, tih nekoliko razrušenih stambe-
teritorija. Danima dolinom krivajskom, spajaju se tvoreći Krivaju. Vidim i dje- nih objekata oko Doma zdravlja, put Paske
preko planinskog prijevoja Mladoševca, cu dok se kupaju na otvorenom bazenu Luke pa do Soluna. Čitavih 8 kilometara.
dalje prema Tuzli, prolaze šleperi s braš- nadaleko poznate, ljekovite olovske ba-
nom, uljem, šećerom... nje. Gledam čaršiju, Jasen, Gornje Olo- Ponovo idem istim putem. Naviru
vo, Karagino polje, gimnaziju i osnovnu emocije nakon ulaska u naselje Solun.
Tokom 1995. godine nije bilo zna- školu. Sunčane zrake se prelijevaju u toj Na zadnjem sjedištu galame dječica. Oni
čajnih ratnih dejstava na području opći- igri kolorita, trave, stabala, vode... Lijepo to vide nekim drugim očima. Smjenjuju
ne. Ipak, vojnici s ovog kraja učestvuju uređene ulice. Kuće i dvorišta. Zelenilo se visoka tabla, jele i smrče, tek ponegdje
u oslobodilačkim operacijama Armije i drveće. Sve s mjerom. Nema visokih prošarani bukvom, grabom i bijelim, ne-
RBiH na području srednje Bosne i Kra- zgrada, saobraćajne gužve, iznerviranih stvarno vitkim brezama.
jine. Uključeni su i u ofanzivnim dejstvi- i užurbanih ljudi.
ma s ciljem deblokade Sarajeva. Vrbe su orijentiri da je tu tekuća voda.
Prolaze mi kroz glavu prizori od pri- Žubore potočići ulijevajući se u kraljicu
Dejtonskim mirovnim sporazumom je 20-tak godina. Iz onog vremena pod Krivaju. Dočekuje nas cvrkut slavuja, ševa,
okončan je rat. S izuzetkom sela Šaševci granatama i mecima... Bez struje i vode... lastavica... U tom nestvarno lijepom pejza-
i Gornji Drapniči, reintegrirana su sva Vremena neizvjesnosti, krhotina, olupina, žu, nalik mataforičkim opisima raja, spo-
naselja u slivu rijeke Stupčanice, koju je gelera, dijelova ljudskih tijela... Tragova menik. Čitam godišta. Bili su uglavnom u
agresor zaposjeo na početku rata, u općinu krvi... Sjećam se i onih kojih više nema. dvadesetim ili tridesetim godinama. Deseci
Olovo. Stanovništvo se vraća na popalje- Vesne Sekulović, Taiba Zukića, Džemaila bijelih nišana. Onako uspravnih, visokih,
na ognjišta i formalno-pravno prestaje da Šehovića, rođaka Džavida.... Njih je od- nestvarnih. Svjedoka. Sjećaju nas na naj-
postoji tzv. srpska opština Olovo. Nakon nio rat, poginuli su... A jedne smo večeri teže i najljepše trenutke naše historije. I
razminiranja i djelomične sanacije mo- svi zajedno “sijelili” u improviziranom na trenutak, vidim ih. Zamišljam te mla-
stova, otvorena je putna komunikacija skloništu, podrumu porodične kuće. Pod diće u punoj snazi, ljepoti, ponosne što su
Sarajevo – Olovo – Tuzla. svijećama. Džemail je donio tikve. Taib ustali i zaustavili tu neman zla. Tu su da
se ne zaboravi i nikada ne ponovi! n
Ipak, gorak je okus pobjede. Veli-
ki je broj poginulih i invalidnih osoba.
STAV 4/10/2018 65
