Page 41 - STAV broj 338

i umrije. Ferida je poginula 1995. godi-
ne. Kad smo prešli iz Srebrenice, ona je
živjela u Tinji i udario je voz i pogide.
Čovjek joj poginuo 1992. i ostalo joj jed-
no dijete. Nezira je umrla 2002. godine.
Njoj sinovi nisu došli preko šume, dvo-
jica, mladići bili. Ona je umrla od tuge.
Moj sin Halil je poginuo 2011. godine u
Americi, saobraćajna nesreća. Imao je 36
godina. U Americi su mi poginule i dvije
unuke, Elma i Elvira, djevojke bile, tek
punoljetne”, govori nana Hata i ističe da
je teško opisati bol koji majka osjeća kad
ispraća na bolji svijet svoju djecu.
Danas ostala Hatina djeca žive širom
svijeta, od Bosne preko Švicarske pa do
Amerike.
“Ostali su, hvala Bogu, živi i zdravi.
Rasuti širom svijeta, ali samo nek su do-
bro. Dolaze kad mogu. Dvojica sinova su u
Vozući. Dvije kćerke su u Sarajevu, jedna Nana Hata sa suprugom Nazifom
u Švicarskoj, tri sina i kćerka u Americi”,
kaže nana Hata, koja danas ima živih 23 “Nazifova supruga Begija je umrla na porođaju i iza nje je
unuka i 17 praunuka.
“Samo neka ih dragi Allah, dž. š., sve ostalo četvero djece: Hava, Mahza, Nezira i Mustafa. Ja kad
čuva gdje god bili. Akobogda, bit će ih još. sam došla za njega, djeca su me dočekala i ja sam ih prihvatila
Djeca su bogatstvo. Svakom bih preporu-
čila, pogotovo ovim mladima, da rađaju kao svoje. Nikad ih nisam razdvajala, i dan-danas je tako. Ja na
djecu. Sve bude i prođe, mal, imanja, sve njih gledam kao na svoju djecu. Kada sam rodila prvu kćerku
je to prolazno. Danas se rađa malo djece.
Nekad je to bilo dosta više, a teže smo s Nazifom, odlučili smo da joj damo ime Begija po njegovoj
živjeli nego što danas žive moja djeca ili supruzi, iz poštovanja prema njoj. Tako je bilo”, kaže nana
unuci. Svi oni više imaju danas nego što
smo mi imali. Mi smo živjeli od zemlje, Hata i dodaje da se živjelo skromno, te da se “mnogo radilo”.
od stoke, radilo se dan i noć da se nešto
stekne, ali nismo se bojali da rađamo dje-
cu. Sinovi i kćeri koje sam ja rodila i svi
sinovi u Bosni su i odbranili da opstane.
Moj rahmetli Nazif je uvijek govorio da
su djeca bogatstvo. Znao je reći: ‘Meni od
njih svih po jedna jabuka i eto puna vreća
jabuka’”, poručuje nana Hata.
Nana Hata kaže da joj je jedino žao što
nije išla u školu, jer su “bila takva vre-
mena”. Kako kaže, preporučila bi svima
da rađaju djecu i da ih školuju jer će im
“lakše biti u životu”.
Hata Mehmedović “gazi” 86. godi-
nu života, relativno je dobrog zdravlja.
Potječe iz poznate srebreničke porodice
Džananovića, a danas živi u Vozući, gdje se
smjestila sa sinovima nakon pada Srebreni-
ce u julu 1995. godine. Prva je rodica rah-
metli profesora Ibrahima ef. Džananovića.
Priča o Hati Mehmedović samo je
jedna u nizu priča o neznanim majkama
Bošnjakinjama koje su rađale kćeri i sino-
ve koji su garant opstanka naše domovine
Bosne i Hercegovine. Nažalost, mnoge
majke kao što je nana Hata stare su dane
dočekale bez podrške države. Vjerovatno
je nana Hata, kao i hiljade drugih majki,
zaslužila bar minimalnu penziju od dr-
žave, ako ništa bar zbog činjenice da je
rodila 12 djece. n Nana Hata s unukama

STAV 27/8/2021 41