Page 41 - STAV broj 338
P. 41

i umrije. Ferida je poginula 1995. godi-
          ne. Kad smo prešli iz Srebrenice, ona je
          živjela u Tinji i udario je voz i pogide.
          Čovjek joj poginuo 1992. i ostalo joj jed-
          no dijete. Nezira je umrla 2002. godine.
          Njoj sinovi nisu došli preko šume, dvo-
          jica, mladići bili. Ona je umrla od tuge.
          Moj sin Halil je poginuo 2011. godine u
          Americi, saobraćajna nesreća. Imao je 36
          godina. U Americi su mi poginule i dvije
          unuke, Elma i Elvira, djevojke bile, tek
          punoljetne”, govori nana Hata i ističe da
          je teško opisati bol koji majka osjeća kad
          ispraća na bolji svijet svoju djecu.
            Danas ostala Hatina djeca žive širom
          svijeta, od Bosne preko Švicarske pa do
          Amerike.
            “Ostali su, hvala Bogu, živi i zdravi.
          Rasuti širom svijeta, ali samo nek su do-
          bro. Dolaze kad mogu. Dvojica sinova su u
          Vozući. Dvije kćerke su u Sarajevu, jedna   Nana Hata sa suprugom Nazifom
          u Švicarskoj, tri sina i kćerka u Americi”,
          kaže nana Hata, koja danas ima živih 23  “Nazifova supruga Begija je umrla na porođaju i iza nje je
          unuka i 17 praunuka.
            “Samo neka ih dragi Allah, dž. š., sve   ostalo četvero djece: Hava, Mahza, Nezira i Mustafa. Ja kad
          čuva gdje god bili. Akobogda, bit će ih još.   sam došla za njega, djeca su me dočekala i ja sam ih prihvatila
          Djeca su bogatstvo. Svakom bih preporu-
          čila, pogotovo ovim mladima, da rađaju   kao svoje. Nikad ih nisam razdvajala, i dan-danas je tako. Ja na
          djecu. Sve bude i prođe, mal, imanja, sve   njih gledam kao na svoju djecu. Kada sam rodila prvu kćerku
          je to prolazno. Danas se rađa malo djece.
          Nekad je to bilo dosta više, a teže smo   s Nazifom, odlučili smo da joj damo ime Begija po njegovoj
          živjeli nego što danas žive moja djeca ili   supruzi, iz poštovanja prema njoj. Tako je bilo”, kaže nana
          unuci. Svi oni više imaju danas nego što
          smo mi imali. Mi smo živjeli od zemlje,  Hata i dodaje da se živjelo skromno, te da se “mnogo radilo”.
          od stoke, radilo se dan i noć da se nešto
          stekne, ali nismo se bojali da rađamo dje-
          cu. Sinovi i kćeri koje sam ja rodila i svi
          sinovi u Bosni su i odbranili da opstane.
          Moj rahmetli Nazif je uvijek govorio da
          su djeca bogatstvo. Znao je reći: ‘Meni od
          njih svih po jedna jabuka i eto puna vreća
          jabuka’”, poručuje nana Hata.
            Nana Hata kaže da joj je jedino žao što
          nije išla u školu, jer su “bila takva vre-
          mena”. Kako kaže, preporučila bi svima
          da rađaju djecu i da ih školuju jer će im
          “lakše biti u životu”.
            Hata Mehmedović “gazi” 86. godi-
          nu života, relativno je dobrog zdravlja.
          Potječe iz poznate srebreničke porodice
          Džananovića, a danas živi u Vozući, gdje se
          smjestila sa sinovima nakon pada Srebreni-
          ce u julu 1995. godine. Prva je rodica rah-
          metli profesora Ibrahima ef. Džananovića.
            Priča o Hati Mehmedović samo je
          jedna u nizu priča o neznanim majkama
          Bošnjakinjama koje su rađale kćeri i sino-
          ve koji su garant opstanka naše domovine
          Bosne i Hercegovine. Nažalost, mnoge
          majke kao što je nana Hata stare su dane
          dočekale bez podrške države. Vjerovatno
          je nana Hata, kao i hiljade drugih majki,
          zaslužila bar minimalnu penziju od dr-
          žave, ako ništa bar zbog činjenice da je
          rodila 12 djece.              n                                         Nana Hata s unukama


                                                                                                    STAV 27/8/2021 41
   36   37   38   39   40   41   42   43   44   45   46