Page 79 - STAV broj 261

kočevima bez kojih bi se i on skrunio.
Ćerpičići od blata i slame već su potpuno
rastočeni i na mjestima gdje su bili zidovi
danas je ostala samo blatnjava brina. Po-
lomljene grede, ostaci krovne konstruk-
cije, kao kosti rasturenog dinosaurusovog
skeleta, leže razbacane u blatu. Ondje gdje
se nekad veliki hol sužavao vodeći prema
krajnjim južnim sobama ostao je samo je-
dan stub. Odmah do njega uspravno sto-
ji jugozapadni ćošak kojem je najbolje ne
prilaziti jer se svakog časa može skondr-
ljati. Od soba otvorenih prema Miljackoj
i Trebeviću nije ostala ni kvaka s vrata,
tek zid od skrunjenih ćerpičića koji više
podsjeća na među između dviju njiva.
Ispod njega, u nekadašnjoj bašči, psi odga-
jaju svoju djecu. Štenci, na čijim krznima
šušti skorjelo blato, sunčaju se na tankim
zračcima februarskog sunca. Najbolje ih
je ostaviti na miru odmah, jer keruša na-
teklih dojki ne voli strance i nahrnut će na
vas svom silinom pasijeg bijesa. Pred nje-
nim caklećim zubima, što štekću iza vaših
leđa, pobjeći ćete kao nepozvan gost koji
je provalio u tuđe dvorište. Bit ćete sretni
Dakle, ne taj park, koji narod i dalje zove Hastahana, kada protrčite kroz uski prolaz između li-
mene improvizirane garaže i zida sljedeće
mada mu je prije nekoliko godina vlast dodijelila ime kuće. Dubokim uzdasima vraćajući dušu u
poznatog bosanskog političara Nijaza Durakovića, tijelo, po ko zna koji put sami sebi preba-
civat ćete zašto ste morali dolaziti ovamo
već ova hastahana, čije ime nikad nije pisano velikim i zašto baš vi morate obilaziti i voditi bri-
slovom, izgrađena na Bentbaši, u podnožju Kovača, gu o onome od čega je svako digao ruke, i
vlast i nevlast, i institucije i narod,.
Na kraju, dok budete vraćali dah, u
ponad mjesta gdje Miljacka ulazi u grad i na kojem je glavi će vam zasjati jedna slika na koju
nekada stajala Isa-begova tekija, tu, poviše Vijećnice prije niste obratili dovoljno pažnje. Proći
ćete ispred naherenih taraba koje se sada
protresaju od silovitog laveža keruše koja s
i sve će se srušiti. Iznad taraba, s unutrašn- Najbolje je ne ulaziti. Od bolnice sko- druge strane nervozno korača kao da vam
je strane, uzdigla se smrča, kao da svojom ro da ništa nije ostalo. Pred čovjekom se hoće dati do znanja, jednom za svagda,
zelenom krošnjom hoće nadvisiti munaru raskrečio još jedan potpuno razvaljen i da je ovo njen prostor, njena kuća i njen
u Ulici Nadmlini. Onamo, na desnoj stra- srušen nacionalni spomenik bosanskoher- dom. Opet ćete stati ispred ploče Komisije
ni, iza limene garaže na kojoj stoji natpis cegovačkih naroda. U blatu stoje tek tra- za očuvanje nacionalnih spomenika. Pre-
“Privatan posjed, zabranjen pristup”, a govi nekadašnjeg zdanja, strče kao ostaci letjet ćete pogledom po tlocrtu prizemlja,
ispod telefonski broj, ipak postoji uski pro- pokvarenih zuba u ustima začuđena star- niz tekst s historijskim podacima o hasta-
laz kroz koji, sudeći po tragovima u blatu, ca. Onamo, ispod smrče je ostao dio zida hani i zaustaviti ga na kraju na redovima
prolaze tek psi. s nekoliko prozora. Podbočen je drvenim ispisanim podebljanim crnim slovima. Tu
piše: “Oštećenje, uništenje ili prisvajanje
spomenika, kao i nedopušteno obavljanje
istraživanja i drugih radova na spomeniku
predstavlja krivično djelo.”
Aha! Tu smo. Ali, ko je kriv za ovaj i
stotine drugih srušenih i uništenih nacio-
nalnih spomenika širom zemlje. Koga pri-
javiti i kome? Kadije kadijama? Vlast vlas-
ti? Institucije institucijama? Vladu koja je
po slovu zakona zadužena da vodi brigu o
nacionalnim spomenicima? Prvog čovjeka
vlade? Ministra kulture? Komšiju koji je
improvizirao garažu od lima? Narod, ova-
kav, sluđen? Sebe? Ili tu kerušu koja zlokob-
no laje s druge strane taraba i koja u našem
nacionalnom spomeniku odgaja svoja četiri
sina, ili kćeri, svejedno je? n

STAV 5/3/2020 79