Page 55 - STAV broj 392

“Tenkovi su ovdje već bili provalili. “Poslije rata jedan Srbin
Imao sam novu Nivu i u zadnji tren sam
dovezao strijele s Međaša. Prije Rainaca mene u Đulićima pita: ‘A
desno je bio bratunački magacin. Kada gdje si ti bio na Zečijoj kosi
sada malo razmislim o tim događajima,
počinjem sumnjati u sve što se u vezi s 22. marta?’, a ja uzvratim
tim tada dešavalo i nije isključeno da su pitanjem: ‘A đe si ti tada
nas u tome i kontraobavještajci opstrui-
rali. Naši ljudi. Tražio sam deset, a dobio poš’o?’ On se zbuni: ‘Znaš,
sam pet strijela. Zatim, umjesto benzina, bio sam ja tamo...’, ’Pa što
dali su mi naftu. Počeo sam psovati! Kada
su mi dali drugi kanister, prvo sam dio ne prođe?’, pitam ga, a on
sadržaja istresao na zemlju, da vidim je kaže: ‘Pa ne date.’”
li benzin ili nafta. Da sam u brzini u re-
zervoar nasuo naftu, krenuo bih i sa stri-
jelama ostao nasred puta. Da li mi je taj U razgovor se uključuje i supruga Fata,
komandant to namjerno dao, ne znam, koja je također imala ratna zaduženja.
ali sumnja postoji. Inače, strijele kojima
se gađaju tenkovi proizvode temperatu- HOĆE LI SE BOŠNJACI IKAD OPAMETITI
ru od šest hiljada stepeni i prvi put smo “Tačno, nije imao vremena da zapi-
ih mi koristili. One ne da osposobe tenk suje. Oni nisu mogli ni odmarati. Mi
nego sve spale. Tenk se rastopi. Mislim žene smo također ovdje bile s djecom
da smo to dobili preko Malezije, te cr- sve vrijeme. Pomagale smo. Ko god bi
vene strijele. I one su spasile ovaj kraj. naišao, odakle god, iz Teočaka, iz Sapne,
Četnici nisu znali ni šta je to. Kada im jeo je i pio što smo i mi imali. Doktori-
pogodite četiri-pet tenkova, ostali bježe ca Hanifa, čije sam prezime zaboravila,
izbezumljeni. Kada je kasnije presuđeni ali znam da je s Diviča, dežurala je i pri-
ratni zločinac Vinko Pandurević došao hvatala ranjenike. Iz Tuzle je donosila
ovdje na razmjenu, tražio je da vidi šta lijekove, nosila je kahvu borcima. Bez
je to. Poslije rata, jedan Srbin mene u obzira na to što puca na sve strane, ona
Đulićima pita: ‘A gdje si ti bio na Zečijoj je govorila: ‘Daj da ja njima odnesem
kosi 22. marta?’, a ja uzvratim pitanjem: kahvu, da vidim kakvi su, to će im dati
‘A đe si ti tada poš’o?’ On se zbuni: ‘Znaš, morala.’ Onda ja ostanem sama. Ali nije
bio sam ja tamo...’, ’Pa što ne prođe?’, me bilo strah, jer sva vojska iz Kladnja,
pitam ga, a on kaže: ‘Pa ne date.’ Te su Živinica i Srebrenice, svi su mi bili kao
četiri godine bile takve da se moglo na- braća. Odmah ih pitam jesu li gladni,
pisati tolika knjiga čije bi stranice, da se dam im da jedu. Oni kažu: ‘Nema šeće-
poredaju jedna za drugom u kolonu, išle ra, kako ćemo piti čaj?’, a ja im šapnem:
do Stambola i nazad, ali nisam imao vre- ’Ima meda.’ Rahmetli svekar bavio se
mena za zapisivanje i vođenje dnevnika”, pčelarstvom i imali smo mnogo meda,
pojašnjava Kasim. koji sam im sipala u kantu kada bi po- Danas je ovo prosperitetna porodična fir-
lazili dalje. Kada je nestalo meda, jeli ma, a autobusima “Čektalo prometa” put-
smo pekmez, jer je voće dobro rađalo. nici se prevoze širom Bosne i Hercegovine,
Oni koji su preživjeli i sada nam dolaze, evropskih zemalja i Republike Türkiye.
pozdravljaju nas. Uz doktoricu Hanifu “Imam dovoljno godina, iskustva i
dosta sam toga naučila. Kada ranjenike znanja da kažem da se mi Bošnjaci ne-
dovezu iz Teočaka na konjskim kolima, ćemo opametiti dokle god budemo go-
oni odmah traže vode, bili su žedni, ali vorili: ‘Neće to tako biti, nismo nikom
ona mi kaže da im naprimjer dam mli- ništa skrivili.’ Ne valja ovakvo stanje i
jeka ili da nekima samo malo nakvasim razmišljanje. Moramo uvijek kazati da
usne mokrom gazom. A oni, duše dra- ne damo svoje, da ne diramo nikog, jer
ge, bez noge, bez ruke, pa im poturimo mi i nismo pravili ratne zločine, etnič-
jastuk ispod, da im bude mekše tokom ko čišćenje, nismo rušili bogomolje, ni-
transporta. Ovdje ga čeka sanitet, ali do smo uništavali groblja. Nismo brisali
Tuzle je put bio loš i sve se trese, a oni ni zatirali ničiji identitet. Oni su mini-
trpe strašne bolove i svaki pokret im je rali i razrušili sve podrinjske džamije.
bolan. Kada smo razdijelili sve jastuke i U Zvorniku, Diviču, Kozluku, Bijeljini
deke, onda sam ih počela šiti. Imali smo i Janji nije bilo sukoba, Bošnjaci su on-
ovce pa sam češljala vunu za jastučiće”, dje živjeli kada su sve džamije počupane
prepričava Fata. i nijedna nije ostala, ali napravili smo mi
Nakon potpisivanja Dejtonskog spo- više nego što ih je bilo. Ovdje blizu nas,
razuma, Kasim je odmah počeo raditi. U u Rastošnici, bile su dvije crkve i nijed-
Tuzli je u septembru 1995. godine polo- nu nismo pipnuli, čime se možemo i tre-
žio vozački ispit za autobus i pred sami bamo ponositi”, kazuje Kasim Husić na
kraj rata pokrenuo liniju Vitinica – Tuzla. kraju razgovora. n

STAV 9/9/2022 55