Page 53 - STAV broj 392

stidimo se svog porijekla”, navodi Kasim Bijeli Potok pa sve do Karakaja poklano Hašimom, pa po starini idem ja, pa Ra-
Husić, jedan od sinova rahmetli Mustafe i poubijano. Svi muslimanski zaseoci, se- sim, rahmetli Hajrudin i najmlađi Emin.
Husića zvanog Čektalo. dam stotina i pedeset ljudi je zarobljeno Svi treba da branimo, pa ko preživi!
Kasim nam priča da ima sedmero i ubijeno, a kada danas pitam bilo kojeg Već 10. maja bila je velika bitka na
djece i troje unučadi. Najstarija kćerka Srbina gdje je bio kada su ti ljudi odve- Zaseoku, kada smo oteli prve tenkove, a
Emina, jedina od njih sedmero, rodila deni, svi kažu: ‘Bio ja u Jugoslaviji u to oni su debelo stradali. Od tada pa nada-
se prije Agresije na Bosnu i Hercegovi- vrijeme.’” lje svake subote bio je napad. Subotom su
nu, a ostali su se rađali poslije. Najmlađi Prvi napad na Vitinicu zaustavljen dolazili ‘vikendaši’, a utorkom su napa-
su sinovi blizanci. je uspješno 5. maja 1992. godine. Bilo dali ovi ‘domaći’, ali nikada Zečiju kosu
“Komšije Srbi nekad pitaju kako nas je to pravo iznenađenje neprijateljskim nisu uspjeli zauzeti.”
i sada ima ovoliko kada nas je mnogo snagama. Upravo s ove kote krenula je i odbra-
pobijeno. Znate kako? Moj otac i brat su “Petog maja smo napadnuti. Sada na Teočaka.
poginuli, ali ostala smo nas trojica braće i znamo da je to bilo dugo planirano čet-
ja – imamo ukupno trinaestero djece. Oni ničko zauzimanje ovih prostora. Tenko- KAPETAN HAJRO POZNAVAO IH JE U
gledaju, čude se... ‘Koliko ti imaš djece?’, vi su krenuli iz Sapne, a četnici šumom. DUŠU
pitaju. Ja im kažem da ih imam sedmero. Oko stotinu i pedeset četnika došlo je na “Teočak je do jula 1992. godine bio
‘S koliko žena’, opet pitaju, a ja kažem: ‘S Rastošnicu 5. maja i mi smo ih zaustavi- lojalan srpskoj policiji, a rahmetli kape-
jednom, naravno!’ A imamo nas dvojica li. Bilo nas je petnaestak na Zečijoj kosi, tan Hajrudin Mešić bio je protjeran iz
braće i sedmero unučadi. Samo neka su a do Kovačevića je bilo linija i još naših Teočaka od naših ljudi koji su vjerova-
nam zdravi i živi”, priča Kasim, dodajući ljudi. Tog im je dana pješadija otišla za li Srbima. Dočekao sam ga na Visokoj
da, iako to može, u finansijskom smislu Sapnu nazad. Narednog dana, 6. maja, glavici u ponoć i on je obišao ovaj teren.
djeci ne pruža previše, a od njih zahtijeva krenula je velika kolona našeg naroda da U Vitinici su ga prihvatili ljudi koji su
da uče, budu skromni i da pošteno rade. bježe. Tu ih je rahmetli otac zaustavio i važili za lole i barabe, ljudi koji su pili i
rekao im je da smo otjerali četnike, koji koji su se prije Agresije tukli po Uglje-
KO SE NIJE BRANIO, BIO JE ZAKLAN su kasnije tenkovima pobjegli i iz Sapne viku. Kapetan je poslije ponovo došao
Razgovor usmjeravamo ka početku i da se moramo udružiti i organizirati.” s trideset i devet ljudi, a pojavio se i he-
ratnih zbivanja, a Kasim nam precizno “Gdje ćeš, narode”, pita Čektalo... roj oslobodilačkog rata Senad Mehdin
navodi datume i imena ljudi, slikovito Žene, djeca, starci u strahu kažu da hoće Hodžić. Znali su šta će se ovdje desiti.
opisujući prilike i ambijent u kakvom se da idu prema Tuzli, jer četnici samo što Hajro je bio vizionar i znao je šta čet-
sve to dešavalo.
“Ratovali smo mi ovdje s njima i pri-
je, još 1991. godine, u lovištima. Imali
smo velike sukobe tokom lova. Pokuša-
vali su istjerati lovce i čobane i očistiti
šumu. Pucali smo jedni na druge po dva
sata na Oštrom vrhu, ali to se u tadašnjoj
policiji nije ni evidentiralo, što je nama
išlo u korist jer bi nam uzeli puške. Ina-
če, mi smo imali pet hiljada metaka pod
stepenicama. Tada sam imao dvadeset i
pet godina, a otac i braća kupovali su sve
oružje do kojeg su mogli doći, sve lovačke
puške. Imali smo dvije automatske puš-
ke i dva puškomitraljeza. Ti incidenti iz
1991. godine pokazali su nam kakve su
im namjere. U okolini, gdje god su ljudi
predali oružje, loše su prošli. Da Jusićani
nisu predali oružje, kada su im muškar-
ci otišli u šumu, niko ne bi smio ući da
ih kolje. Kad bi ko ušao, pitao bi: “Gdje
su domaćini?”, ”Eno ih u šumi, čekaju s
puškama da vide šta ćete vi raditi”, i ne-
prijatelji bi pobjegli. Ali, nažalost, oni su
predali oružje i... I ovdje u Kovačevićima nisu stigli u selo. “Niko neće ići. Ko krene, nici spremaju. Bio je komandir polici-
su zamalo predali. Mi iz Vitinice uzeli smo pucam. Ja ne idem, ne idu ni moji sinovi, je u Ugljeviku i poznavao ih je u dušu,
puške da se branimo. Neki su se željeli ni žena. Ostajemo ovdje, jer ako zauzmu znao je kakvi su i na šta su sve spremni.
predati, misleći da im Jugoslavenska na- Zečiju kosu, zauzet će i Sapnu, pa dalje Njegov je cilj bio da se branimo i dola-
rodna armija neće ništa, ali mi smo znali do Kalesije i onda.... Ko krene, pucam, zio je svaki dan na Zečiju kosu. Kada se
da su oni pravili taj plan devedeset godina. ponavlja Čektalo. I narod ostade”, zapisa- rahmetli Hajro ovdje stabilizirao, preko
Znali smo šta nas čeka. Kupili smo puš- la je svojevremeno ovaj događaj iskusna Zečije kose krenulo se na proboj za Te-
ke i čekali smo da počnemo s odbranom. ratna reporterka Almasa Hadžić. očak. Svi su bili uključeni u odbranu.
Ko god je imao pušku, branio se i iz- Naš sagovornik Kasim nastavlja: “Za- Iako su prvi dani početka Agresije bili
borio slobodu. Ginuli smo i mi, ali po- što bi vojno sposobni muškarci bježali u teški, do tada smo se već nekako i or-
gledajte okolo nas: Jusići poklani, Klisa Tuzlu? Moj otac Mustafa bio je s nama, ganizirali. Znali smo na koga možemo
poklana, Šetići poklani, Đulići poklani, petoricom sinova: najstarijim sinom računati. Ko je pobjegao, pobjegao je.

STAV 9/9/2022 53