Page 57 - STAV broj 392

MAHRAMA

U javnom prostoru odavno je metastazirala marama, pot- mahrama (istina, neki dopuštaju maramu, očito pod priti-
puno istjerujući riječ mahrama, koja je upravo u ovom skom dobrosusjedske javne riječi). Bosanski jezik u svo-
obliku u bosanski ušla posredstvom osmanskoturskog joj historiji pisane i govorne riječi dao je mahramu (iako,
jezika, a pozajmljena iz arapskog, kako nas o tome oba- zanimljivo, Hevaija 1631. navodi riječ ručnik za mahra-
vještava A. Škaljić u svom čuvenom Rječniku turcizama. mu), a normiranje bi trebalo i moralo voditi ka mahrami.
Bilesi, Vuk Karadžić navodi ovaj oblik u jednoj poslovici. Nažalost, kako vrijeme prolazi, sve je više marama u jav-
A da bi se dobila informacija o ovoj riječi, kao i mnogim nom prostoru, a mahrame ni za lijeka: iako je etimološki
drugim, treba posegnuti za rječnicima. A kod Škaljića stoji ispravna, iako je potvrđena u književnojezičkoj tradiciji,
natuknica: marama v. mahrama, što znači da je isprav- iako je tipična za bosanski jezik. A onda se licemjerno
no ovo drugo, što dolazi iza skraćenice v. Iako daje oba upinjemo u bosanski jezik i njegovu zaštitu i na sva usta
oblika u natuknici mahrama, marama, nedvosmisleno je o tome se priča. Počistiti svoju jezičku avliju, mnogo je
jasno da je prednost u prvom obliku, kako to potvrđuje jezičkog korova, otpada, truhlovine i raznovrsnih nano-
i primjeri iz građe. U drugim bosanskim rječnicima stoji sa u njoj...

“I MEHLEMOM LIHA I LIHORKA
RANE MAŽE”
E sad će mnogi reći kako pregonim, ali jezik i njegove činjenice neumo-
Riječ mehlem obličkim je porijeklom iz ljive su. Svi znamo za šetku, kako je naziva Hevaija u svom Makbuli-arifu
turskog jezika – melhem, iako je njezi- iz 1631, a označava mudru divlju životinju – lisicu. Praslavenski oblik ove
no porijeklo arapsko (merhem), s mo- riječi bio je *lis’- s tvrdim poluglasom na kraju riječi, od koje je kasnije u
gućom uporednicom u grčkom, mada bosanskom izveden oblik lisica i lisac. U narodnim govorima, a što po-
je sumnjiva. U jednoj bosnevijskoj al- stoji i u lovačkom žargonu, pojavljuje se i oblik lihać, za oznaku mužjaka (s
hamijado pjesmi Mehmed ćatib Akova napomenom da nam rječnici daju podatak da se u Srbiji koristi oblik lijać,
iz Bijelog Polja (prva polovina 19. st.) a što je posebno važno s obzirom na ovo što je poenta), a nekidan sam
upotrebljava ovu leksemu, ali u različi- dobio potvrdu da se na Vlašiću, a vjerovatno i drugdje, koristi oblik lihor-
tim rukopisnim verzijama pojavljuje se ka, za ženku. Inače, uvijek naglašavam da je izuzetno važno čuvati narod-
merhem i mehlem: I bosanski jade (ja- ni govor jer je on baza i što je to organski, neiskvareni idiom. Kad kažem
danje) kaže / i merhemom (mehlemom) čuvati, to znači govoriti.
rane maže... Nije pouzdano potvrđeno, ali je moguća veza korijena lis- i lih-, jer u al-
Nekidan pred BBI centrom neka firma ternacijama s može preći u h, a u nekim nebosanskim južnoslavenskim
prodaje mehlem, što je svakako za po-
hvalu. Dakle, u bosanskom jeziku de- izvorima h se može mijenjati s j. Zato ne treba čuditi da se hipokoristik za
sila se zamjena mjesta skupine -lh- u oznaku lisice pojavljuje u obliku lija. A šta je lija? Lija je ustvari po porije-
-hl, dok u nekim drugim južnoslaven- klu liha (kako to potvrđuje i čuveni Petar Skok u svom Rječniku), upravo
skim jezicima h nestaje, kako to npr. u skladu s promjenama s u h i kasnije h u j, baš kao što je to snaja, proja,
pokazuje hrvatska jezička praksa, koja vijoriti i sl. Da se vratimo izvoru! Lija je nastala od lihe, a bosanski (boš-
bilježi oblik s -h-, ali daje prednost od- njački) narodni govori čuvaju to h, kako potvrđuje lihać i lihorka, pa je ra-
nosno propisuje bez h. Bosanski to h zumljiva i liha. Jezik je zato neumoljiv. Znam da će se lihe i dalje šetkati oko
čuva! Naravno. kokošinjaca..., a ko će biti liha, a ko kokoš – do nas je.

ZIJEHATI, ZIJEHANJE, ZIJEH

Kad nam se prispi, formalni nagovještaj tog stanja jeste slavinama (slavenskim jezicima), to znači da se u bosan-
zijehanje. Da, zijehanje. Možda nekima zvuči čudno, ali skom nije samovoljno razvijalo (iako naravno ima i takvih
tako je. Etimološki rječnici kažu da je prasl. oblik bio *zi- slučajeva), već da ima u ovom slučaju stariju slavensku
jat ili *zevat s poluglasom na kraju ovih oblika, a na mje- poveznicu, a čim se nešto javlja, makar u dvama jezicima,
stu e u obliku *zevat bio je jat. Pregledom savremenog to je već određena zakonomjernost. Zato bi u bosanskoj
komparativnog stanja u slavenskim jezicima, primjećuje jezičkoj praksi, koliko god izgledalo neobično za savre-
se da se ova leksema pojavljuje kao: srp. ekav. zevati, hrv. menog govornika, trebao postojati i oblik zijehati. A kad
zijevati, rus. zevat, mak. da ziva, češ. zivnuti, polj. ziewac, je riječ o vezi ove lekseme s drugima, ona je u skupini s
dok je npr. u ukr. pozihati, slov. zehati, bjrus. pazjahnuc, glagolom zinuti, pri čemu je ovaj drugi oblik svršeni, a zi-
bos. zijehati. Ovaj bosanski oblik nažalost ne registriraju jehati odnosno zijevati nesvršeni. U svemu tome došlo je i
rječnici, iako se pojavljuje u narodnim govorima i književ- do svojevrsnog pomjeranja značenja, jer je prvo značenje
nojezičkoj praksi, što naravno ne znači da nema oblika glagola zinuti – otvoriti usta, a značenje glagola zijehati
zijevati. No, posebno su zanimljivi ovi oblici s -h-, jer su podrazumijeva duže trajanje otvorenih usta te podrazumi-
odraz stare izoglose koja povezuje među južnoslaven- jeva nagovještaj drijemeži usljed grčenja viličnih mišića.
skim jezicima bosanski i slovenski. Ha nešto postoji u Isto je i sa zijehom.

STAV 9/9/2022 57