Page 62 - STAV broj 392

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (68)
STIGLI NAM PRVI

BOSANSKI UDŽBENICI

Nastavnik Smajo rukom nam je išaretio da priđemo. “Sad ćete imati tjelesni mjesto bosanskog”, reče. “Treba
nam ruku. Do onog džipa tamo, pa napravite red da se mogu s ruke na ruku istovariti paketi”, objašnjavao
je. Na džipu američka zastava. Klimamo glavom u znak odobravanja. “To su vam prvi bosanski udžbenici.
Sada ste dio historije. Možete se pohvaliti pred dolazećim generacijama”, bodri nas nastavnik Smajo.

Piše: Ammar KULO

stao sam rano. Probudila me je
jeza od hladnoće. Ona blaga, do-
voljno da te trgne iz sladunjavog
Usna i vrati u realnost. Košmarnu
realnost. I dalje je rat. Bože, kada će doći
mir? Hoću li se jednog dana probuditi a da
na putu do škole ne budu ratno stanje, gra-
natiranje, pucanje, strah, oprez?
Prvi su dani decembra. Sada bih, da
je mir, s nestrpljenjem iščekivao zimski
raspust. Zadužio bih opremu u skijaškom
klubu u prvim danima januara i pravac Bi-
jambare. Vodio bi nas Mito, pjevali bismo
pjesme Merlina ili “Crvene jabuke”, one
balade i lahko pjevljive... Sada su na Bi-
jambarama, na Krivajevićima, kako ih mi
zovemo u Olovu, haubičke baterije. Okre-
nute prema Bakićima, prema Dolovima,
prema Olovu. Oni su razdjelnica, negdje je
na pola puta između Krivajevića i Bakića
linija fronte. Uglavnom otuda dolazi sada
zlo. Ne vesele se više djeca po uzvisinama,
ne čuje se graja, ne uče se prvi skijaški ko-
raci. Možda na tom mjestu neki pitom-
ci, artiljerci prvi put podešavaju nišanske minute uspijevam. Drago mi je da neću dobro su ukopane s tri strane. S prednje
sprave, crtaju po topografskoj karti, povla- morati ložiti vatru iznova. Izvlačim ladi- strane, one okrenute prema Stupčanici,
če okidač, ispaljuju tu savremenu “đulad” cu za lug. Zaštopalo je negdje. Dohvaćam prema jugu, već više od tri godine stajale
ovog i onog kalibra sijući smrt i nesreću po mašice i pokušavam izvući ladicu, otkočiti su debele daske tvoreći nekakav vještački
bosanskim selima i gradovima. Kako sam je. Proizvodi to buku, škripu, lim od lim zid. Biti u zemlji značilo je, s druge stra-
nekada volio i radovao se selu Krivajevići, daje posebne tonove, neprijatne, koji, kao i ne, manjak svjetlosti i prirodne sunčeve
desetak kilometara od Olova, na putu ka hladnoća, izazivaju blagu jezu. Vjerovatno topline. Zato nisam volio zimu. Hladnoću.
Sarajevu. Sada osjećam samo prezir. Hoću je neki neodgoren komad drveta zaglavio. Minuse. Snijeg i led. Probleme u kretanju,
li ikada više uzvisinu posmatrati drugačije, Djed se budi. Ustaje. Odlazi do lava- probleme s dostavom vode koja opet ledi,
osim kao kotu?!? boa. Brije se. Istresam lug. Razgorjela se strah od loma i da u ratnoj bolnici nećeš
Skoro je šest. Ne mogu spavati, a sva- vatra. I dalje je hladno. Ipak su podrum- stići na red, na vrijeme! U svakom sluča-
kako ću ubrzo u školu. Otvaram vratnice ske prostorije. Beton iznad, zidovi neo- ju, nećeš biti prioritet ako bude ranjenih,
šporeta. Ostalo je još nekoliko žiški. Brzo malterisani, sivi, hladni. Pod također be- onih koje treba hitno zbrinuti. Nešto smo
uzimam sitno nasjeckana drva za potpa- tonski. Ovdje je nekad stajao alat i ono što stvari prebacili na prvi sprat. Ta se prosto-
lu i tek pokoje nabacujem u ložište, pa- se ne koristi. Najčešće namještaj. Sada je rija koristi samo nekoliko sati dnevno, i to
zeći da ne zagušim žarke. Pušem. Diže se to naš stan, dnevni boravak, spavaća, ku- isključivo danju, i kada se ne puca, i kad
ono što je odgorjelo, a živi žar dobija još paona, toalet, sve u jednom. Sigurnost je je toplo. Ne smije se upaliti bilo kakva
jaču crveniju boju i plam. Nakon dvije-tri na prvom mjestu, a prostorije gdje živimo svjetlost, odavalo bi da tu ima života. Bio

62 9/9/2022 STAV