Page 63 - STAV broj 392

bi to dovoljan znak tobdžijama s okolnih
brda. Još nije sigurno.
“Drž’ ovo. Kad kreneš u školu, navrati
do čika Saliha. Sigurno će mu trebati alat”,
reče mi djed dajući torbicu koju je čika Sa-
lih zaboravio prije neki dan. Dodao mi je i
kutiju cigareta da mu ponesem.
Znao sam da je čika Salih ranoranilac,
zato se nisam libio pokucati na njegova vrata
oko osam sati. “Kako ste”, upitah. “Ne baš
najbolje”, odgovori Salih dok je otvarao vra-
ta svog stana. “Nešto ste bolesni”, zatražih
pojašnjenje. “Ma jok, nije to”, odmahnuo
je rukom. “Uđi”, pokazao mi rukom prema
upaljenom radioprijemniku.
“Četničke snage nadomak su bolnice u
Bihaću... vode se grčevite borbe pred nad-
moćnim agresorom koji raspolaže teškom
artiljerijom i tenkovima...” Sjedio je, pod-
bočio lice rukama, dok su mu laktovi bili
na koljenima. Izgledao je više nego zabri- ramenima. Blago mi namignu čika Salih, a prostora u učionici. Ne vrijedi držati teo-
nuto. I dalje je s pažnjom slušao vijesti. Ja zatim nastavi: “A to nije lahko. Taj se zanat rijski čas o atletici, košarci, odbojci, tenisu,
sam stajao čekajući priliku da mu predam uči!” Već sam bio ustao objašnjavajući da ionako ne bismo slušali. Koncentracija je
alat i cigarete. Spiker je završio s čitanjem moram u školu. “Hajd’ sad s hajrom i, evo na minimumu. Brojimo minute do kraja,
vijesti. Salih je othuknuo, potom me po- ti, kupi sebi čokoladu”, reče na ispraćaju. da se ispalimo kući. Nastavnica Anđelka
gledavši rekao: “Nafa. Ne znam šta je s Ugurao mi je novčanicu od pet njemačkih silno se trudi organizirati svaki čas tako
njom. Prošlo je više od dva mjeseca kako maraka u džep. Za te para mogao sam ku- da bude zanimljiv. Dolazi do zida i poka-
smo se čuli preko radioamatera. Tri je go- piti sedam čokolada. Svaki dan po jedna – zuje nam kako da izvedemo most. Jedan po
dine nisam vidio. Lakše je doći do New čitava sedmica. jedan prilazimo, radimo vježbe razgibava-
Yorka, nego do Cazinske krajine. Ovdje Nismo imali prvi čas. Došao sam ranije. nja, potom stanemo uspravno, okrećemo se
se i može nešto nabaviti. Oni su u okruže- Bilo je pola devet. Tu su bili i Samir i Da- suprotno zidu, zatim unazad zabacujemo
nju. Svi udaraju na njih. I kninski četnici mir H. Došao je nastavnik Smajo. Rukom ruke, polahko se prstima na ruci spuštamo
i ovi naši, i ovi izrodi – fikretovci. Valjda nam je išaretio da priđemo. “Sad ćete ima- sve niže i niže kako bismo u istu ravan sta-
će biti dobro.” Ponovo je othuknuo. Potom ti tjelesni mjesto bosanskog”, reče. “Treba vili dlanove i stopala, tvoreći tako mostove
je uzeo alat, cigarete, zahvalio se i ponudio nam ruku. Do onog džipa tamo, pa napra- od tijela. Traje to tako cijeli čas, sada smo
mi da sjednem. “Nego, kako si ti? Kako je vite red da se mogu s ruke na ruku istova- razgibani, pričljivi, uspjela je Anđelka raz-
u školi? Reci mi imaš li kavu simpatiju, je riti paketi”, objašnjavao je Smajo. Na džipu biti monotoniju.
l’ ti kakva djevojka zapala za oko”, pitao je američka zastava. Klimamo glavom u znak “A sad, za nagradu – naredni čas slije-
blago se nasmiješivši. Osjetio sam navalu odobravanja, mada nam nije nešto posebno di podjela udžbenika i paketića školskog
krvi u obraze. Vjerovatno su gorjeli od cr- drago. “To su vam prvi bosanski udžbenici. pribora. Školski pribor su lično kupila i
venila. Prevladala me nelagoda. Trajalo je Sada ste dio historije. Možete se pohvaliti spakovala djeca iz Sjedinjenih Američkih
to tako neko vrijeme, nisam ništa odgova- pred dolazećim generacijama”, bodri nas Država. Znate li engleski?”, pita nas na-
rao. Potom sam pokušao okrenuti na šalu. nastavnik Smajo. Istovaramo pored pake- stavnica. Poneko daje potvrdan odgovor.
“Nisam baš siguran, imam dvije”, rekoh. ta i vrećice, koje izgledaju poput novogo- “Dobro, ovi koji bolje znaju pomoći će
Salih je sada razvukao osmijeh kao da mu dišnjih paketića. Na nastavu nismo otišli ovima koji ne znaju da napišete pisma svo-
je bilo izrazito simpatično to što sam re- ni prvi, niti drugi čas. Dobili smo zadatak jim vršnjacima u Ameriku. Dogovoreno?”,
kao i način kako sam rekao. “Čuj, dobro je da raspakujemo pakete i razvrstamo udž- ponovo pita nastavnica Anđelka.
to što se trudiš biti mangup”, pohvali me benike. Paketiće nismo dirali. Sjetih se da smo mi prije nekoliko godi-
Salih. Potom napravi stanku, uze cigare- na kupovali markice crvenog križa, potom
tu, zapali i pogleda me, kao da mi želi reći II prikupljali pomoć u dinarima, za gladne u
nešto jako važno. “Al’ moraš biti fin. Fini Petak. Posljednji dan škole u sedmi- Africi. Za neuhranjenu djecu, ondje gdje su
mangup. Ono, kako da to kažem, i da bu- ci. Posljednji časovi. Tjelesni i zdravstve- se vodile borbe, gdje su bili ratovi. Bilo nam
deš curama interesantan, ali da ih ne po- ni odgoj. Blok časova. Nemamo sale. Ne je to daleko i strano, činilo se da se nakon
vrijediš”, objašnjavao je Salih. Slijegao sam možemo napolje, suviše je hladno. Nema Drugog svjetskog rata nešto slično nikada
neće ponoviti na ovim prostorima. A eto,
“A sad, za nagradu – naredni čas slijedi podjela udžbenika desilo se i dešava se u punom intenzitetu.
i paketića školskog pribora. Školski pribor su lično kupila Koliko je djece neuhranjene u enklavama
diljem Bosne: u Srebrenici, u Žepi, u Bi-
i spakovala djeca iz Sjedinjenih Američkih Država. Znate haću, u Goraždu, u opkoljenom Sarajevu?
li engleski?”, pita nas nastavnica. Poneko daje potvrdan Kako se svijet mijenja brzo? I bi mi nekako
teško. Razmišljao sam koja je to blagodat
odgovor. “Dobro, ovi koji bolje znaju pomoći će ovima koji da je mir i da si prilici da sakupljaš, šalješ,
ne znaju da napišete pisma svojim vršnjacima u Ameriku. dijeliš, dostavljaš, pomažeš nekom drugom.
Hoćemo li dočekati da mi ponovo di-
Dogovoreno?”, ponovo pita nastavnica Anđelka. jelimo i pomažemo?!? n

STAV 9/9/2022 63