Page 50 - STAV 62 12.05.2016

DRUŠTVO

rastočena, podsjeća poljoprivredna ško-
la na krezubu babu koja je u posljednjem
ropcu zagrizla smežurano nebo. Unutraš-
njost je podivljala, nikle su topole i lijeske,
brijestovi i breze, prava šuma. Čemu onda
priča kako će ova zgrada biti obnovljena
i kako će u njoj biti smješten muzej po-
svećen Butmirskoj kulturi? Sve to zvuči
neuvjerljivo i lažno kao ta zelena ploča
na zidu iz kojeg iskaču skrunjene cigle
kao zle pare: Butmirska cesta 26. Na ovoj
adresi stanuje naš nehaj. S druge njene
strane uzdigla se zelena zgrada Zavoda
za poljoprivredu, a prostor prema rijeci
okupirala tvornica stolarije “ANS Drive”
i brdašce smeća.
Tamo, prema Butmirskoj cesti, iza
vile naslonjene na Poljoprivredni za-
vod i jedne dugačke stambene zgrade,
dovršava se Omladinski studentski cen-
tar “Semerkand”. Do rijeke je izgrađe-
no još nekoliko privatnih kuća ispred
kojih se proteže manji voćnjak nazvan
“Kolektivni zasad autohtonog voća”, a
iza njih veći, službenog naziva “Ogled-
no polje”. Ovo polje sačuvalo je barem
četvrtinu prostora neolitskog naselja od
građevina, sve do njegovog južnog ruba,
gdje se uz magistralnu cestu uzdiglo još
nekoliko privatnih kuća. Koliko će dugo
prkositi našoj bahatosti? Izgledi su mu
sasvim mali, sa svih strana niču zgrade,
hoteli, poduzeća, studentski domovi, a
i privatne kuće s južnog ruba ozbiljno
prijete da sasvim zatrpaju ovaj prostor
proglašen nacionalnim spomenikom –
“Prahistorijsko naselje u Butmiru”. Ali,
od neolitskog sela ni traga, nema čak ni
najbezazlenije ploče na kojoj bi pisalo
da hodamo po nacionalnom kulturnom
dobru. Ništa. Sve je zatrpano našim su-
rovim nehajom materijaliziranim u be-
zobzirne zgrade modernih arhitekton-
skih rješenja.
U centru Ilidže nema više onih sta-
klenih vitrina u kojima smo mogli vidjeti
replike keramičkih posuda i ljudskih fi-
gura zapanjujuće vješto izvajanih rukom
neolitskog čovjeka. Ništa. Ni jednog slo- Eto, Ilidža se sva
va o Butmirskoj kulturi i postojanju ar-
heološkog nalazišta čak ni na ustakljenoj napela da postane
ploči s planom općine postavljene za tu- turistički centar,
riste na terminalu gdje svoj put završa- zabadaju se hoteli
vaju sarajevski tramvaji i s kojeg prema
okolnim naseljima dnevno polazi stotine poput čačkalica u sir.
autobusa. Tišina. Ni u Velikom parku, na S one strane rijeke
istoj ovakvoj ploči, nema nikakve oznake. niču univerziteti kao u
Muk. Naš nehaj svjedoči tek o strahotama
ljudske prolaznosti. Šta će od nas ostati za Travniku. Preko vode
7.000 godina? Zasigurno neće biti ni tra- će trebati graditi još
ga od zgrada podignutih na ostacima ne-
olitskog sela, ni od ovih na Ilidži, a ovim jedan most jer su
poljem hodat će čovjek, ako ga uopće i studentski domovi na
bude, takav da ga, iz današnje perspekti- ovoj strani
ve, nismo sposobni ni zamisliti. n

50 12/5/2016 STAV