Page 79 - STAV broj 329

Kako objasniti tu moć esencijalizira- mislio na sebe i dušu? No koja je to i čija
nja i sažimanja bića u najobičnijim, ma- duša? Ako nakon prvog, singularnog ka-
lobrojnim riječima, praktično bez ijedne trena kaže da je duša strasna u dubini –
metafore (ili da budemo precizni, samo s bez sumnje misli na svoju dušu, ali kad
jednom metaforom u svih osam stihova)? odmah potom kaže da je ona zublja u dnu
Zanimljivo bi bilo svaki od prvih sedam noći – pomislimo, nije li to možda zvijezda
stihova ove pjesme (dakle, bez zadnjeg) u čijem se svjetlu ogleda pjesnik?! Ali ne!
ispisati na zasebni papirić, izmiješati ih Kako to može biti: duša je njegova, duboko
sve i potom bez reda uzimati, jedan po je- u njemu i strasna je – a samo tren nakon
dan... Naprimjer, ovako: Duša je strasna u toga ona je neko daleko (dno noći mora
dubini (čitamo i udubljujemo se); potom, I biti daleko) te stoga i hladno svjetlo, što
moje misli san ozari (opet čitamo, jednom i ko zna kome (je li uopće ikome?!) jedva
dvaput, pomno); pa onda Umrijet ću noćas osvjetljava najbliže okruženje (u usporedbi
od ljepote (ista procedura); pa Ona je zublja s noći, svaka je zublja mala...)?! Kako to
u dnu noći (isto, pozorno); pa ide Noćas se duša može biti istodobno i ovdje i tamo,
moje čelo žari (isto...); i Plačimo, plačimo i strasna i daleka, i njegova i ko zna čija?!
u tišini (čitamo više puta); napokon Noćas Nakon ovog sklopa pitanja bez jasnog
se moje vjeđe pote (isto čitamo više puta). odgovora pada nam na um i ovo: Kako to što se nije zaustavio i zašutio, što nije do-
Kad smo ovako raščlanili pjesmu (reći pjesnik u prvom katrenu umire od ljepote i ista i umro od ljepote dok je to još govorio,
ćete – osakatili je?!) i zagledali se pomno, u ozarenju nekim snom, a svega dva stiha sam i u prvom licu jednine: nije bio ni s
očima i ušima, u svaki od njenih stihova potom u gorkom, nijemom plaču (s nekim, kim, bio je sa svime jer je bio vreo i oza-
zasebno, dakle izvan konteksta, možemo u množini) formulira imperativno kako im ren, ispunjen i neupitan... čim je spome-
zaključiti da tu nema ni jedne riječi, niti valja umrijeti?! Između umiranja na kraju nuo dušu, čim je registrirao strasnu dušu
jedne sintagme, nit jednog iskaza koji bi prvog katrena i onog na kraju drugog ogro- u dubini svoga bića, otvorio se jaz: duša
po sebi bili poetski oduhovljeni, metamor- mna je razlika: umrijeti od ljepote, ozaren i je nužno postala ona, prepoznala se neg-
firani ili metaforizirani; sasvim je jasno, spreman, punih usta to objavljujući (u jed- dje u dubini noći (dubina je, najzad, du-
znano i jezički konvencionalno to da duša nini), i umrijeti s nijemim plačem, u tišini bina i sljedstveno tome – mikrokosmos =
biva strasnom (i to baš u svojoj dubini), i u samoći (i u množini)... Zamjećujemo, makrokosmos!) i time utemeljila situaciju
poznato je da se može umrijeti od ljepo- najzad, i veliku razliku u intonaciji prvog udvajanja, relaciju spram drugosti (čega u
te (možda i ne doslovce, ali u frazi sva- i drugog katrena: prvi sričemo i nesvjesno prvom katrenu uopće nema). Sad ćemo mi
kako!), znamo da se čelo zna žariti, a da podižući glavu, kao da bismo zaronili lice (ti i ja) plakati i plakati u tišini naše ud-
misli mogu biti ozarene (na razne načine, u snop lunatične svjetlosti, dok, prelaze- vojenosti, sad ćemo mi (ti i ja) umrijeti i
pa i snom), pa onda notorno je da se vjeđe ći u drugi katren, lagano spuštamo glavu umrijeti u samoći (jer tek odvajanjem ti
znoje ili pote (iz raznih razloga), bivalo je i kao da tonemo u dubine molskog spek- od ja samoća i postaje moguća: dok je ja
i bivat će da se plače u tišini... i sve se to tra, zagledajući se širom otvorenih očiju samo i neupitno, ono je puno i ono je sve,
zatim usporedi sa zubljom u dnu noći (to u neki bezdan... tad nema samoće!).
je ta jedna i jedina, izravna, ali ne uopće Između tih polariziranih stanja i in- Prvi je katren pjesma koja u pjesniku
kolosalna poetizacija): sama zublja u noći tonacija stoje samo dva stiha kao prelaz: tek postaje bićem, a drugi je katren pje-
jeste nešto što lako možemo zamisliti, a i u oba je duša prva riječ (jednom izravno, snik spram pjesme, koja je, nepovratno
to vertikalno dimenzioniranje noći dnom drugi put kao zamjenica) i oba je puta u dovršena, izašla izvan njega, pjesnik koji
nije ništa osobito, ni kao slika (glede pove- funkciji subjekta. Šta se to zbiva s dušom? iskušava samoću u njezinoj dvostrukosti
zanosti s dušom), niti kao formalni iskaz. Najprije je (duša) strasna u dubini, u unu- (on bez pjesme i pjesma bez njega).
Samo jedan jedini, posljednji stih uno- trašnjosti pjesnikova bića, a odmah potom Ko bi rekao, dok smo na početku tra-
si produktivni nered, začudnost i magiju je (ona) samo zublja u dnu noći, duboko žili u svakom stihu posebice ono što se
u cijeli tekst: Umrimo, umrimo u samoći. i daleko izvan pjesnika: u onoj značajnoj tako nije ni moglo pronaći – da će jedan,
Kako to mi možemo umrijeti u samoći usudnoj pauzi između ta dva stiha otvorio zadnji stih, s naknadnim vraćanjem na
(a u pluralu?!) i ko smo to sad mi, kad se se, zijevnuo je i najednom zjapi neizmjer- izvorni tok i cjelinu pjesme, potaknuti to-
sve vrijeme rabi prvo lice jednine (moje ni ponor između ja i svijeta, između ovdje liko pitanja, zdvajanja, traganja i raskriti,
čelo, moje vjeđe, moje misli, i umrijet ću)? i tamo, između unutra i izvan... kao da se na kraju, ovakve ponorne dubine znače-
Tad se zapitamo – nije li pjesnik s tim mi pjesma narugala pjesniku kažnjavajući ga nja i osjećanja?! U samom dahu, u zvuku
i ritmu, u rasporedu toliko (ili tolišno)
običnih riječi pjesnik je obuhvatio i skrio
Generacije i generacije vaspitavane su i književno obrazovane samu bit vlastitosti – puštajući da nam se
na njegovoj poeziji: teško da bismo mogli i za jednog još iz daljine javlja samim tempom, introna-
cijom, raspoloženjem i osjećanjem dubo-
pjesnika njegovog savremenika ustvrditi da je toliki značaj ka poruka, koju ćemo ko zna kad (možda
imao za život književnosti na ovim prostorima – da je toliko nikad!) dešifrirati i privesti k određenom
sklopu značenja...
antologijski vrijednih pjesničkih tekstova ostavio iza sebe, kao Tin nam tako poručuje: Ako jesam u
što je to slučaj s Tinom i njegovim djelom. Ovim skromnim svojim pjesmama, u njima me tražite, a u vla-
stitom dahu me pronađite! Poručuje nam još
tekstom, koji je zapravo promišljanje jedne od tih njegovih i ovo: Ja sam tamnica iz koje vapim i dozi-
antologijskih pjesama, dat ćemo doprinos obilježavanju ove vam sebe vedroga i sebe slobodnoga... u drugi-
ma! Treba se samo udubiti i pročitati to što
godišnjice i baštinjenju izvornih vrijednosti njegove poezije. stoji između redova ovog Notturna. n

STAV 25/6/2021 79