Page 81 - STAV broj 403 - 404

prepadnut. I bi, raspalio bi on niza stranu zamisliti da je neki tamo čoban mogao Zrinović Sarajlija, koji jedno vrijeme bijaše
koliko ga noge nose da se pred njim ne desi izgraditi ovoliku džamiju i postati vojvoda šejh u Sinanovoj tekiji. Bio je, kažu, učenik
još veće čudo koje ga potpuno paralizira. nego baš tako, pukim slučajem i blagom koje velikog Muslihudina Užičanina, jednog od
Zemlja se odjednom prestade tresti, a ona će mu podariti sudbina, niotkud, nizašto. najvažnijih šejhova halvetijskog tarikata. Bio
kamena ploča s četrdeset i jednom ubijenom A možda i zbog toga da bi se ovakvim pri- je toliko zadojen sufizmom da je, nakon ženi-
uši rascijepi se sama od sebe. On ustuknu, čama održavala slabašna svijeća ljudskog ne smrti, od svoje kuće načinio tekiju i u njoj
a dvije strane ploče još se više razmakoše i duha u siromaha i tevećelija, i besprizornika primao učenike i svaki je zikr bio posvećen
između njih poče kuljati nekakav dim, iz- svakojakih, kojima ništa više ne ostade za duši njegove voljene koja bijaše sahranjena
maglica, šta li? Prepadnut, on skoči i baci se utjehu nego baš ta varljiva nada kako i njih u dvorištu. E zbog te silne zanesenosti te-
za hrastovo stablo i osloni se o njega i poče negdje, pod nekim hrastom, na obali neke savvufom i zbog njegove neopisive dobrote,
da uči dove i sve čega se u tom času mogao rijeke, čeka kamena ploča i pod njom blago. koju je širio posvud oko sebe, narod prozva
prisjetiti. Ali ništa se ne desi. Ne izađoše I još historija kaže da je džamija sa- most po svome omiljenom šejhu – Šejhanija.
iz one ploče ni šejtani, ni duhovi, ni džini, građena prije 1565, a neki navode i tačnu Međutim, kazuju hroničari, desi se da
ni zmije, ni akrepi, niti bilo kakva druga godinu – 1557. Sagradi je izvjesni Čoban godina 1682. bude tako sušna da pšenice
neman iz priča kakvih se naslušao od pam- Hasan vojvoda. To se saznalo s ploče ukle- nisi mogao uzmoći ni nakon dan hoda.
tivijeka. Ne bude čak ni smak svijeta. Nad sane u munaru na kojoj počiva natpis o Sarajevom zavlada glad i nađe svoje prve
njim i dalje nebom jezdiše oblaci, Trebević obnovi, ispisan pjesmom, na jeziku tur- žrtve – nejač i fukaru. Bijaše glad tolika da
stajaše uspravljen, i šiljast na vrhu, a ovce skom i arapskim pismom. Ondje piše, ka- ljudi zaboraviše svaki obzir i pravilo te si-
blejahu na obali zamotavajući se i dalje u zuju oni koji znaju arapsko pismo i turski rotinja izađe na ulicu i zatraži da im boga-
samo njima znano i smisleno kolo. Videći govor, da džamiju podignu Čoban Hasan taši podijele pšenicu iz svojih hambara. Na
da se ne dešava ništa neobično, on se po- Zade. Zar nije onda dobrotvor ustvari sin čelo pobunjenika stavi se njihov omiljeni
lahko prikuči onoj ploči, kad, tamo, ima (zade) čobana Hasana, kojem ime nestade šejh – Kaimija. To ne bude milo ni bogata-
šta vidjeti: iz raspukline na njoj izvirahu u strašnoj historijskoj bujici pa narod mo- šima, ni ulemi, a ni vlasti, te ti oni zaptiše
dukati i zvektiše na sve strane. rade izmisliti priču o siromašnom čobanu Kaimiju i, da bi ga razdvojili od naroda,
Na kraju, kada su svi dukati izavrli iz kojem sudbina nudi zlato kako bi podi- protjeraše ga na Drinu. Ali im ni to ne bi
zemlje, pojavi se za njima tajanstveni til- gao džamiju i postao vojvoda? Neki pišu i dosta, već most njegov posprdno prozvaše
sum, a to bijaše znak. Na tom tilsumu pi- ovako: Čoban H. Hasan Vojvode džamija,
saše da će blago ostati skriveno ispod one kao da se i sin čobana Hasana zvao Hasan
ploče sve dok se na njoj ne žrtvuje četrdeset i da mu Vojvoda bijaše prezime, a ne titula.
i jedna krv, pa čija god. Čoban se ne zapita Oni koji vjeruju da taj nišan bez natpisa,
kako je mogao da pročita ona tajanstvena osmougane osnove, ograđen santračem, u
slova, ako je do tog trenutka bio sasvim haremu odmah uz minaret, označava mje-
nepismen, već mu sinu da su mu uši možda sto gdje je sahranjen dobrotvor i vakif, oni
smrću svojom pomogle da dođe do onolikog pišu Čoban Hasan, kao da mu je to prezime,
blaga, pa prevrnu one dvije pole raspukle a ne zanimanje. To bi po svoj prilici moglo
ploče. I ne vjerujući onom sebi prijašnjem, biti tačno, jer tako piše i poznati historičar
onom koji je bio do trenutka kada se ploča Hamdija Kreševljaković.
kamena pred njim raspuknula, nepismen, Spominje Kreševljaković Čobanija ma-
on, ovaj sada, bogat, i pismen, ponovo iz- halu kada piše o Kamengradu pored Sanskog
broja uši. Nađe na kamenoj ploči tačno če- Mosta: “Znatno prije 1557. bio je aga kule
trdeset i jednu mrlju ostalu od isto toliko u Kamengradu neki Mehmedaga. Da li je
ušiju koje je, on ili onaj prijašnji koji bijaše on bio baš vojvoda, ne znam. Sva je prilika
on, zgnječio svojim palcem. On tad polju- da je rodom iz Sarajeva. Nepoznate godine,
bi nokat krvav od ušije krvi i pokupi zla- ali svakako iza 1530., on je sagradio jednu
to. U spomen na taj događaj i kao zahvalu česmu u Čoban Hasan vojvode mahali, koja
sveopćem kismetu, koji ga navrati da baš je postojala sve do uvođenja modernog vo-
nad tom pločom trijebi uši, sagradi na tom dovoda 1890. Vodovod te česme bio se po- Šejtanija, baš onako kako su među sobom
mjestu džamiju. Narod džamiju prozva po kvario pa je sredinom zilhidže 964. (oko 10. nazivali njega, Kaimiju, šejha koji podiže
njemu – Čobanija, a sudbina čobana odvede listopada 1557.) došlo više ljudi iz te ma- izgladnjeli narod na njih.
daleko te postade čuveni vojvoda – Čoban hale pred sud i zatražilo da se taj vodovod Dugo se narod opirao ovom nazivu, ali
Hasan, strah vrli dušmanski. popravi, što je i odobreno privolom upra- primi se on u narednim generacijama koje
vitelja zadužbine Sefera. To su posvjedoči- ne zapamtiše dobrotu i slobodoumnost šej-
ČOBAN ILI NADVOJVODA li pred sudom Ali vojvoda sin Abdulhajev ha koji umrije u Zvorniku i ondje ga sahra-
Kako je god kismet bio dobrodušan kao čovjek Mehmed-paše, Timurhan sin niše i podigoše mu turbe. I tako narod poče
prema čobanu Hasanu, te ga darova onoli- Ibrahimov i Bali sin Mehmedov.” ovaj most zvati Šejtanija. Tek u vrh dvjesta
kim blagom, tako historija bijaše škrta pre- I još historija kaza da je Čoban Hasan godina tu sramotu, sasvim nehotično, pre-
ma njemu i njegovim uspjesima. Kao da je Zade, Čoban H. Hasan Zade, Čoban Hasan, kinu austrougarska vlast kada sruši drveni
neko, ljubomoran na prostog siromaha, koji Čoban Hasan vojvoda ili Čoban Hasan Voj- most Čobana Hasana, kojeg narod zvaše
se iznenada obogatio i propeo u same visine voda, ili čoban Hasan, bilo kako mu drago, Šejtanija, te umjesto njega podiže željezni,
na tadašnjoj društvenoj ljestvici, kao da je sagradio i most na onom mjestu gdje je ga- u riblju kost. Narod, koji sasvim zaboravi
išao za njim i uporno brisao svaki njegov zio Miljacku idući prema Magribiji. Most da je među njihovim precima živio pjesnik
trag i svaku stopu na krvavim i prašnjavim bijaše drven i na njega se dolazilo pravo iz i šejh po imenu Kaimija, opet ga prozva Čo-
historijskim drumovima. Ništa, dakle, ne Čobanije. Nakon jedne poplave most bude banija, kako se zove i cijeli ovaj kraj u kojem
ostade od njega do ova legenda, koju narod dobro oštećen pa ga, vele, obnovi, a neki željezni most još stoji i prenosi ljude s jedne
iskova baš zato što nikako nije uspijevao kažu i izgradi iznova, pjesnik Hasan Kaimija na drugu obalu Miljacke, posred Sarajeva. n

STAV 25/11/2022 81