Page 57 - STAV broj 339

Tvornica rublja “ŠIK” Dom zdravlja
Karingtonka Fiskulturna dvorana

poneka kola saniteta... Sve je pomjereno, – Naravno da znam, vidimo se – od- flomasterom napisano iznad zvonca: “Me-
izmješteno, pretumbano, tek su lastavi- govorih u jednom dahu. nis penis igra tenis.” Menon (ili Menis,
ce i ostale ptice selice ostale vjerne svo- kako je sebe prozvao) je bio Majin stariji
joj rutini, nesvjesne toga šta se dešava, KAKO NAUČITI REMIJA UZ OBAVEZNO brat, dvije godine stariji od nas.
instinktom, nevidljivom rukom vođene ZAŠTO Vrata je otvorila Maja, mama je otišla
u ove krajeve... Izbjegao sam dalja propitivanja i žurno do teta Fahre, Majine mame, a ja sam ušao
Odlučio sam, iako mi je to bilo izri- krenuo kući. Silno sam želio doći, igrati u sobu u kojoj su već bili Beba, Jasmin-
čito zabranjeno, otići do poligona. Ovaj karti, družiti se s vršnjacima, samo je po- ko i Menon. Sjeli smo za trpezarijski stol
ću put biti oprezniji! Proći ću iza “Elek- stojao jedan problem. Nisam znao igrati i podijelili karte. Na prozornim oknima
trodistribucije”, pored Merdinove kuće, remija! Bio sam kući u roku od pet minu- umjesto stakla bio je armirani UNHCR-ov
pretrčati cestu pored Pendića kuće i začas ta. Mati nije primijetila da sam “izbivao” najlon. Umjesto sijalica, fenjer. Odgorije-
se naći na sigurnom iza Karingtonke. Ka- dalje od kuće. vao je trakasti dio tkanine, uronjen u pe-
ringtonka je prava mala tvrđava, posljed- – Zadihan si? Trčao si negdje? – upi- trolej, stvarajući nedovoljno svjetlosti da
nje betonsko zdanje, zgrada napravljena ta me. bismo mogli igrati karti. Menon je ustao.
neposredno pred početak rata. Nije bila – Nisam, vježbao sam u bašči! U zdra- Donio je nešto nalik komadima stakla. Na
useljena jer nisu bili završeni unutrašnji vom tijelu zdrav duh! – odgovorih naprvu. moje iznenađenje, komadiće je zapalio u
radovi, razvedena struja i voda. Iako, di- – Nego, možeš li me naučiti igrati remija? limenoj posudi i postavio iznad stola na
rektno na vidiku s prednje strane s ne- – upitah mamu. zidnu policu. Vidjevši moje čuđenje, reče:
prijateljske kote Beka Ravni, zgradu su – Mogu, trebaju nam dva špila karata “To je pleksiglas, odlično gori. Imaš ga
naselile izbjeglice i pokoji mještanin čiji – reče mama i s čuđenjem me pogleda. – A kod nove sportske dvorane. Mislim. Ako
je dom uništen granatiranjem. otkud remi odjednom, zar ti nisi onaj koji ga raja već nije razgrabila.”
Kod Karingtonke srećem Maju i Bebu. prezire igre s kartama i isključivo igra šaha? Odgarao je pleksiglas dajući dovoljno
Maja je moja generacija, s tim da je išla u – Večeras igram remija kod Maje – od- svjetlosti, strašno čađeći, stvarajući nove
drugo odjeljenje, a Beba, pravim imenom govorih sliježući ramenima. obrise nekada bijelim zidovima. Uosta-
Anisa, godinu starija. Šesti razred. Konač- – Koja Maja, gdje, znaš li da je rat, lom, koga je bilo briga hoće li zidovi su-
no društvo, pomislih u sebi! nema osvjetljenja! Aha, negdje si hodao. tra biti bijeli? Dodatno, malo svjetlosti
– Ćao? Šta ima? I ti si tu? – javi mi Gdje si to bio? – Pogledom me prostrijeli izbijalo je iz peći, iza uskih vratnica s va-
se Beba. i nastavi dalje sa zapitkivanjem. trostalnim staklima... Još je bilo hladno,
– Da, tu sam već nekoliko mjeseci. A – Tufina Maja, kod nje, valjda će biti i dalje se ložilo.
ti? Je li Jasminko tu? – upitah je za sta- neko osvjetljenje, naišla je tu, valjda je Igrali smo karti, smijali se, ćaskali pod
rijeg brata. trebala ići u Dom zdravlja – vješto sam i prigušenim svjetlima... Djeca iz “Vuko-
– Tu je. Sišli smo sa Zagrađa. Više nije dalje folirao – molim te. varske četvrti” ratnog Olova. Nisam ne
sigurno. Nije ni ovdje, ali nas je ovdje ne- Ponovio sam tu sintagmu, ne znam ni znam kako su prošla tri-četiri sata, kada
kako više, nismo na osami – reče Anisa. sam koliko puta, dok mama nije popustila. sam već morao krenuti kući.
– Nego, ako imaš vremena, dođi večeras – Dobro, ako ne bude granatiranja. Nikada nisam uživa u igranju karti
oko šest, da igramo remija – javi se i Maja. Ići ćemo zajedno – konačno potvrdno kao tu večer. Kako je samo malo potreb-
– Gdje? – upitah. odgovori. no da bi se bilo sretno! Malo svjetla, malo
– Kod mene u stanu, bit će nas pet-šest; U dogovoreno vrijeme pojavio sam se vatre, društvena igra, da ne puca... Bio je
što je više igrača, remi je interesantniji. ispred stana, ispred dobro poznatih vra- to jedan savršen dan, a takvih nije bilo
Naravno, znaš igrati remi? – upita me Maja. ta, na kojima je sitnim crvenim slovima mnogo u ratnom vihoru... n

STAV 3/9/2021 57