Page 50 - STAV broj 401

DRUŠTVO

Zapisi između ratova (138)

BLATO, KRV I SMRT

IZMEĐU GORNJE

DUBRAVICE I ŠATOROVIĆA

Pomalo mi se vraćao sluh. Čujem Suada kako me doziva: “Žuti,
jesi li ranjen, jesi li uredu?” Sav je u blatu. Pokazujem mu na svoje
Piše: Amir HASANOVIĆ uši i nekako mu objašnjavam da ga slabo čujem. Kima glavom
i pokazuje da i on skoro ništa ne čuje. Smijemo se. Imali smo
nemoguću sreću što nismo raskomadani.

muran novembarski dan. Nad gla-
vama nisko sivo nebo, puno teških
olovnih oblaka. Kasno je poslije-
Tpodne i već se spušta sumrak. Poči-
nju padati rijetke, krupne pahulje vlažnog
snijega. Polahko idemo prema komandi.
Izudin hukće u ruke trljajući ih jednu o
drugu. Dolje, iza nas, odjekuju detonaci-
je teške artiljerije. Poneka granata uz jak
prodoran zvižduk prelijeće preko sela i
pada u polje uz gromoglasnu eksploziju.
Ovdje, na liniji odbrane Gornje Dubra-
vice – Šatorovići, osmi smo dan i umor
uzima svoj danak. Četnici ne odustaju od
svojih namjera, da konstantnim napadima
ovladaju ovim dijelom Posavine.
Koračamo i dalje polahko očekujući
Mirsada i Enesa da nas sustignu na putu
prema komandi.
U tom sumraku i sivilu selo izgleda
vrlo tužno. Spaljene su kuće, sa zgarišta
strše dimnjaci, goli i sablasni. Na pustim
poljanama, prekrivenim čađavim raz-
gaženim snijegom, okupljaju se vrane. Približim se i pogledam. Preda mnom zajedničkih doživljaja imali s ovim po-
Prebiru po klasju ostatke žita koje nije je mladić, tek što je zakoračio u pravi ži- ginulim mladićem?
obrano još od lani. vot. Lice mu je voštano blijedo, gotovo Nekako sam se trznuo iz tog tmur-
Stižemo. Grupa ljudi okupila se na prozirno. Oko sklopljenih očiju tamni nog razmišljanja i krenuo ka ulazu u
samom ulazu na terasu komande. Među krugovi... Beskrvne usne otkrivaju jake komandu.
njima su i tri ili četiri civila u plavim žute zube. Pogođen je u lijevu stranu Čovjek niskog rasta ustade čim nas
radnim odijelima i rudarskim čizma- grudi, možda u samo srce. Na maskir- ugleda: “E, u pravi ste trenutak stigli.”
ma. Probijamo se pored njih stepenica- nom odijelu ostala je osušena krv. Prvi Odškrinuvši zavjesu s prozora pokaza na
ma i dolazimo na terasu. Na nekoliko put gledam ovako dugo i izbliza ubije- zeleni parkirani “Tamić”. “Evo, mom-
blatnjavih dasaka, do pola prekriveno nog čovjeka, većinom je to nakratko, na ci tovare municiju i hranu za vas dolje,
vojničkom dekom, leži tijelo poginulog ratištu, gdje mrtvog ili teško ranjenog a usput i nekoliko granata za bestrzajni
borca. Jedan od ljudi u radnom odijelu uglavnom odmah odnose. top. Pa, molim vas, nemojte zaboraviti
podiže glavu prema meni: “Upravo su Četa se prestrojava preko puta ko- da to isporučite, ja sam javio da šaljemo.”
ga dovezli ‘Tamićem’ odozgo s linije. Je mande. Lica boraca su ozbiljna, sva Još pod utiskom onoga što se dešavalo
li ovaj momak vaš?” Odmahujem mu su nekako siva, poput olovnog nebo napolju, samo sam klimnuo glavom.
glavom, mada ne razumijevam to “vaš iznad njih. Koliko su već svojih poko- Izlazimo i spuštamo se stepenicama
– naš”. Valjda smo svi naši. pali? Koliko su zajedničkih uspomena i na cestu. Poginulog momka unijeli su

50 11/11/2022 STAV