Page 53 - STAV broj 401

“Hajmo do krševa.” Trčali smo zajedno do vraća u Solun, iz Soluna za Olovo, i najzad
ulaza u krševe, do mjesta gdje smo bili na iz Olova na polaznu stanicu u Paskoj luci.
sigurnom. “Šta si navr’o, ko june na sisu. Negdje je to 80 kilometara puta u krug, po
Ako ti je suđeno, ne možeš pobjeći i da se slobodnoj teritoriji olovske općine.
u mišju rupu skriješ”, govorio sam Vahidi- Subota, vrijeme nije bilo za kupanja.
nu sav zadihan. Tu sam rečenicu već neg- Sunčano, ali i vjetrovito. Otišli smo prošeta-
dje čuo, sada je valjalo glumiti neustrašivog ti do ploče, lokalnog kupališta. Ploča je bila
mangupa. Vahidin me pogleda: “Hajde, ne ravna stijena negdje na pola rijeke Kriva-
pametuj, molim te. Uradi sve što je do tebe. je, dokle se moglo doplivati i potom sušiti.
Tvoja i moja sudba je da se borimo, da do Ondje nas je dočekao “prizor”. Sunčala se
škole dođemo bezbjedno.” nama neznana djevojka. Dvodijelni komple-
U Pasku luku stigli smo među prvima. tić. Vrlo atraktivna. Toliko (ili se nama čini-
Pristizali su redom Sanel, Fuada, Aldija- lo) da smo je mogli uz adekvatan fotoaparat
na, Edna... Ulazimo u autobus, posljednji. i rasvjetu ovjekovječiti u nekom modnom
Nepisano pravilo je da stariji učenici imaju časopisu. Stajali smo iza visokih bukvi i zu-
prednost. Veći su, snažniji, svako zna svoje rili prema ploči, Emir, Edin, Fahro, Fahir i
mjesto. Prilikom ulaska zasipaju nas kuku- ja. “Gledate trebu? A džukci? Mrš odavde”,
ruzom, zrncima graha, papirićima, glasno pojavio se vojnik niotkud. “Imam pravo biti
uzvikujući: “Fazani, fazani...” Potom nas ovdje. Ovo je moje”, rekao je Emir, valjda
zadirkuju, proizvode zvukove imitirajući shvativši da nije riječ o lokalnoj vojsci. “A,
kokoške, pijetlove... je l’? Pametnjakovića imamo, čuješ li ovo,
Autobus je dupke pun, sva sjedeća i sva Hajro”, obratio se jednom od dvojice vojni-
stojeća mjesta. Stojim, nabijen sam odmah ka koji su stajali na cesti iznad nas.
do ulaznih vrata. Ulazi vozač i mrzovoljno “E, ne mere! Sad je moje. Ja sam vlast.
maše desnom rukom. Gleda prema meni: Mrš u selo trkom. Mislite da smo ovdje
“Vojnik, molim izađi napolje.” Potom još zbog kakvih tetkica?”, natkrivio je sunčane
glasnije ponovi: “Vojnik, izađi smjesta na- naočale napola prišavši nam sasvim blizu,
polje.” Smiju se ovi stariji što sjede ispred s dozom blage prijetnje. U ruci je nosio he-
mene. U nekom momentu muk, potom kler. Krenuli smo ka cesti. Potom je onaj
galama, autobus se ne miče. Koliko sam vojnik skočio s kamena, spustivši se prema
shvatio, vozač neće upaliti autobus dok ne ploči. Vikao je na onu djevojku tako gla-
izađem. Ustaje djevojka, pokazuje rukom sno da smo mogli čuti na cesti koja je bila
školu i s leptir mašnom. Istrčao sam na ce- na mene, obraća se vozaču: “Nije on voj- udaljena tridesetak metara. “Hajmo, mla-
stu, što je vodila ka čaršiji, i negdje na pola nik, tek je post’o fazan.” Prolama se smijeh da damo. Kupi krpice. Nisu ovo plaže Ma-
puta obukao maskirnu jaknu. Stavio sam i autobusom, vozač konačno pali mašinu... karske. Došla si ovdje da oni džukci tamo
sunčane naočare. Sve mi je sada od daidže sline?”, pokazao je rukom prema nama.
moglo. Bio sam visok 187 cm, težak 75 ki- III “Hajd’, brže! Imaš minutu da se izgubiš!”
lograma, poprilično viši od svojih vršnjaka. “Mogu li preko vikenda do Fahre? Ni-
Kada bih imao motor, da ga sad uzjašem i sam odavno bio u Kalesiji”, pitam mamu. IV
odjurim niz Krivaju... Za deset minuta bio “A jesi ti to već dogovorio? Znaju li njego- “I, eto, tako, sklonili su nas sa obale. Pri-
bih pred zgradom Osnovne škole “Hasan Ki- vi?” Klimam glavom, te dodajem pokuša- ča se da je to neka šerijatska policija”, rekoh.
kić”, ondje gdje je sada sve, osnovna u prvoj, vajući je pridobiti: “Još ima sunca, da se Ahmo me je čudno pogledao. “Hm, hm. Ko
srednja škola u drugoj smjeni. Maštao sam... iskupamo, ovdje ne mogu nigdje izaći osim ti je to rek’o”, upita me. “U selu sam čuo,
Detonacija u daljini me vratila u stvar- navečer.” Mati me gleda, sada tugaljivo. još je na nekoliko mjesta bila slična situa-
nost. Rat je. U Bosni sam. U Olovu. U kući “Ok, al’ samo ovaj vikend i ponesi knjige!” cija”, odgovorih. “Nemoj to više igdje da si
blizu linije fronta. Valja preživjeti. Valja Dobio sam odobrenje. Jedva sam istrpio kazao. Pričaš koješta! Znaš li da je Vozuća
živjeti. Šta se tu može?! posljednje časove u petak oko 18 h prije oslobođena?”, upita. Klimnuh glavom, a u
Na izlazu, ondje gdje je stajala tabla s nego što ću na opće zaprepaštenje mojih stvarnosti znao sam da se vode borbe. Ahmo
prekriženim nazivom “Olovo”, pojavio se drugova ući u autobus i krenuti u suprot- dalje nastavi: “Primijećena je jedna manja
Vahidin sav zadihan. “Gdje si navalio?”, nom smjeru od Olova, ka Carevoj Ćupriji. grupa četnika, negdje na potezu od Čuništa
upitah. Umjesto odgovora uhvatio me za Autobus ide prvo u tom smjeru, ispuštajući prema Crnom potoku. Srećom, predali su se.
mišicu iznad lakta i procijedio kroz zube: učenike po lokalnim stanicama, zatim se Razbijene grupe koje se izvlače. Ti što su vas
otjerali, to je bila naša vojska što pretražuje
Sve mi je sada od daidže moglo. Bio sam visok 187 cm, težak teren. Hm, kako ono reče, ‘šerijatska policija’!
Što naš narod može izmisliti (odmahivao je
75 kg, poprilično viši od svojih vršnjaka. Kada bih imao glavom, lijevo desno), to ni Risto Đogo ne
motor, da ga sad uzjašem i odjurim niz Krivaju... Za deset može smislit’... Pa ti ne reci da nismo sami
sebi najveći neprijatelj!’ Potom je stao, po-
minuta bio bih pred zgradom Osnovne škole “Hasan Kikić”, gledao me u oči, nekako gotovo zapovjed-
ondje gdje je sada sve, osnovna u prvoj, srednja škola u nim glasom rekao: “I ovih dana nikuda van
naselja, razumio?” Zatim se nasmijao, ona-
drugoj smjeni. Maštao sam... Detonacija u daljini me vratila ko od srca, kao kad se nečemu raduješ što
u stvarnost. Rat je. U Bosni sam. U Olovu. U kući blizu linije si dugo vremena iščekivao. “A sad dođi da
proslavimo, rekoh li ti (digao je šake u zrak)
fronta. Valja preživjeti. Valja živjeti. Šta se tu može?! cjelokupna dolina Krivaje je slobodna!” n

STAV 11/11/2022 53