Page 52 - STAV broj 401

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (77)

RADIO BOSNE I

HERCEGOVINE JAVLJA DA JE

KRAJINA DEBLOKIRANA

August je mjesec slobode. Mjesec koji je, za razlika od prethodnog,
obilježen oslobodilačkim akcijama Armije Republike Bosne i

Piše: Ammar KULO Hercegovine. Hoće li rat biti brzo okončan? Ima li naša armija
kapaciteta da zada smrtni udarac srpskoj paradržavi poput
Hrvatske vojske u susjednoj Hrvatskoj.

“Tako ostavi”, govorio je djed iz sobe. prave državu bez drugih. E, ne može! Sad namazane i pripremljene za svečani tre-
Držao sam vanjsku antenu u zraku, poku- samo gledaj kako će trovati javno mnije- nutak. “Da su ti mogle one u Kladnju...
šavajući dohvatiti drveni štap slomljen go- nje... Bit će, cijeli svijet se urotio protiv Vidio si i sam, mali brojevi, ili veliki. Baš
tovo napola kako bih ga privezao za ogradu Srba – Vatikan, Amerika, Njemačka...” ti je nezgodan broj. Četrdeset jedan, pre-
balkona i na njega postavio antenu. Uspio U prostoriju u kojoj je boravilo nas če- rast’o si dječije, a nema tako malih brojeva
sam. Čuje se samo ton: “Zastava republike tiri-pet ulazi i električar Sejo. U ruci nosi za muške cipele. Da si cura, sve bi im’o”,
Hrvatske vijori se nad kninskom tvrđa- tranzistor, sluša vijesti. “Ljudi, oslobođena govorila mi je mati dok sam se spremao za
vom...” Potom prekid. Moja improvizaci- je Velika Kladuša. Slomljena je autonomija!” prvi dan škole, za polazak u gimnaziju...
ja nije dugo stajala, antena je pala na pod Radio BiH javlja da su se spojili Hrvatska Prvi je ponedjeljak u septembru, deve-
balkona. Na trenutak nestaje slike i tona. vojska i Peti korpus Armije RBiH. Krajina deset pete, danas idem, pješačim do polazne
Pojavio se “snijeg” preko TV ekrana. U je deblokirana. Pomislio sam na teta Hatu i stanice u Paskoj luci, a onda autobusom do
konačnici, s kašnjenjem, dolazila je slika, čika Saliha. Moći će konačno vidjeti kćerku Soluna. Dva kilometra pješačenja i šest ki-
kadrovi sa TV prijenosa HRT-a. Čuo se po- Nafu. Skoro su četiri godine kako Nafa nije lometara vožnje autobusom. Solun, najveće
novo i zvuk koji nije pratio sliku: “Strani bila u Olovu. Posljednje informacije govo- naselje nakon Olova, sada je centar života
reporteri javljaju...”, potom se ponovo iz- re da je izbjegla u Cazin iz Velike Kladuše. na slobodnoj teritoriji. Ondje su i osnovna
gubio ton. Na kraju, prije nego što će se i Nekako mi je na tu pomisao, da će se spo- i srednja škola, pogoni Stupčanice, Crveni
definitivno izgubiti TV signal, vidjeli smo jiti pokidane porodične veze, drago i toplo križ, riječju sve ono što je bitno za funk-
ljude, putničke automobile, traktore, na- oko srca. Raduje me i činjenica da nema cioniranje jedne lokalne zajednice u ratu.
krcane stvarima, zakrčene saobraćajnice... više autonomaša “Babe”, nema više najve- “Dobro, pristajem, obući ću te klaunske
“Eto im srpska država u Hrvatskoj. ćeg izdajnika, izroda, onog koji se rukovao cipele, ali molim te prvu sedmicu sa star-
Ruši se k’o kula od karata. Četničku im s Miloševićem i Karadžićem, devedeset kama i ono šta ja hoću da obučem. Dogo-
majku”, čuje se strogi glas, dobro uvjež- treće, dok je Bosna krvarila, dok je na hi- voreno?” Mati odmahuje rukom. “Iskrzane
ban za davanje komandi, policajca pred ljade majki umjesto svojih sinova dočekalo su ti starke”, reče djed, “ne smiješ odavati
penzijom... “Nemoj tako, vidiš da je narod hladne tabute... Puca po šavovima i srpska dojam odrpanca.” Pokušao me odgovorit
strad’o”, reći će, jedva čujno, ženski glas armada. August je mjesec slobode. Mjesec još jedanput od obuvanja sivkastih starki,
u društvu. “Narod je strad’o! Pih! Kakav koji je, za razlika od prethodnog, obilježen odnekud donesenih, iskrslih iz nekog buv-
narod. Isti ti su protjerali ili pobili sve što oslobodilačkim akcijama Armije Republike ljaka, ko zna ko ih je nosio prije i kako su
nije nosilo srpska imena. Neka idu sad sa Bosne i Hercegovine. Hoće li rat biti brzo dospjele do mene. Sasvim sam bio siguran,
Slobom u Beograd praviti veliku Srbiju. okončan? Ima li naša armija kapaciteta da sljedeću sezonu ih neću moći nositi. Bile su
Nije narod kriv! (Sada je gotovo galamio) zada smrtni udarac srpskoj paradržavi po- hem stare, hem knap. Ipak, predstavljale su
Kriv je! Naravno da je kriv. Nije moja mati put Hrvatske vojske u susjednoj Hrvatskoj?! neku nevidljivu nit, neki simbol što me je
dobila izbore, već Sloba. Sve je zlo krenu- vezao s mojom generacijom i tamo daleko
lo od njih. Svi Srbi u jednoj državi! Što II “preko grane”, u slobodnom svijetu, gdje se
ne kažu, svi Mađari u jednoj zemlji, ili svi “Pa i nisu tako velike! Hajd’, obuj, da ne vodi rat. Gdje se izlazi, ide u školu bez
Albanci u jednoj zemlji. vidimo kako ti stoje”, reče mati. “Neću. bojazni, gdje se igra košarka, gdje se svira
Đubrad jedna! I u Bosni i u Hrvatskoj, Velike su i ne sviđaju mi se. Ne mogu ići muzika, tamo gdje se održavaju koncerti...
ako nisu bili privilegirani, nisu ništa loši- kao klaun u školu!”, budim se. “Skoro si Uzeo sam ruksak, već je bio školski
je živjeli od drugih. Odmah su činovani, visok k’o daidža, a on ih je nosio”, i dalje pribor pripremljen u njemu. I lagahna ma-
odmah rješavanje stambenog pitanja, a ti su trajala uvjeravanja dok sam se borio da skirna jakna s bedžom. Ne želim izgledati
Mujo čekaj godinama... A sad bi oni da ne obujem crne cipele, na vezanje, uredno “uštogljeno”, a moji bi najradije da idem u

52 11/11/2022 STAV