Page 73 - STAV broj 387

Kad Sandžaklija putuje u svijet
Zaboraviti nikad neću taj Sandžak krvavi
i kontraverzni – od hvalospjeva do izvjesnog osporavanja”. što caruje u zabludama,
Dizdarević zapisuje u predgovoru posthumno objavlje- što nad njim se krik prolama.
ne knjige Lirika (2001) da je Josip Daganić zapisao “da se
u Dobardžićevim pjesmama osjeća bliski dodir čovjeka s Putujemo kao čergaši od sela do grada,
prirodom“, da “Vinaver ističe da on peva iskreno i toplo, s puni nam džepovi ispisanih pasoša, srce jada,
čistom neposrednošću čoveka koji oseća i pati“. A Eli Finci a život nam je strašan u skitanju!
piše: “Očita srodnost između njegovih tvorevina i sevdalin- Jutros sam zalio korita suzama,
ke nije samo u vanjskoj formi, u pitanju književnog stila i poslednji put sam pomilovao nekadašnja pojila,
izražavanja, nego se osetilo da u tim delima provejava isti zavriskala je majka krikom što prolama
onaj sumorni i melanholični duh koji je nosio i pronosio i mlekom što me je dojila,
žal i sevdah naše narodne lirike i učinio je svojinom naj- molila je da poljubim i zemlju i travu.
širih slojeva Naroda.”
Ismet Rebronja o Dobardžićevoj poeziji piše: “Njegove Putujemo, tamo je Anadolija…
pesme su pune tuge. To je setna lirika. Lirika koja se oslanja Zemlja puta daleka,
na narodni lirski iskaz osenčena je pastoralnom pikturom. bolna me misao i strepnja tamo čeka,
da umrem željan
Predmet Dobardžićeve lirike su ovde pastirice koje pletu za rekom,
pored zelenog druma, planine koje su se od beline povile, za rodom,
devojke koje se uz jele i breze svlače. Nekad pastirice uz za plodom,
goru i zoru pomoću čari komuniciraju s pastirima, ali ih za zemljom što me,
kunu. Jedna pastirica će se još s proleća obratiti pastiru: krikom do neba
‘... ovce ti mleka ne dale/ livade senom izdale’. A to proleće da ostanem zvala.
‘nije ko lane bez rane’. Dobardžić najavi idilu, ali je učas
prekine setnim stihom. Tako devojkama, koje su bose po- Zemljo, čeznemo za tobom
šle da jagode beru, učas tuga dušu razdire, a mladići bi se Idemo, idemo u ovaj svet
pod grane skrili da skriju od sveta rane. Jeseni su bolne, bolni, pognute glave,
leta brzo prolaze, snovi su sumorni i večeri nevesele. Ipak nosimo rasklimatane ruke
pojaviće se i nada kao u pesmi Žetelice: biće plodna leta, kao savijene zastave nakon izgubljenog boja.
rodna jesen, njive zrele, žetelice vesele, a ati će rukovetima Svaka nam je raskrsnica naš tužni han,
oteti zrna žuta koja će se ukazati ispod konjskih kopita. Tu i njiva nekad moja,
su i svezani snopovi, dolovi, frule, kola niz drumove i pe- livada nekad tvoja,
sme niz dolove, pesme koje najavljuju svadbe i udaje. To tužan, neostvaren san.
su stihovi pesnika Dobardžića, mladog pesnika koji nije O zemljo, o zemljo prokleta!
ni stigao da svoju kosu razmahne i otkos proširi i pokosi O zemljo, zemljo oteta!
svoju livadu.”
S obzirom na teme koje je u dijelu svoga pjesništva Suze zavičaja
Dobardžić otvorio, one su relevantne ne samo za njegovo Sandžaklijama što sele u Tursku
vrijeme i njegove neposredne nastavljače nego i za sveu- Te ruke suhe i ispružene
kupni razvoj sandžačkog pjesništva, kao i za naš savreme- što zavičaj bi poslednji put zagrliti htele,
ni trenutak. te ruke staračke,
Dobardžić je prvi u nas opjevao sandžačko stradalniš- ruke detinje bele,
tvo, on je u neku ruku prvi pjesnik socijalnog, povijesnog ruke nevestinske,
i političkog krika, a povrh svega, i moralnog imperativa. ruke bajraci našeg tela,
Do punog je izražaja došao njegov istančani osjećaj i stav majstori životnih dela
prema društvu, prema društvenim pojavama. U njegovim jutros nam poslednji put pod jaglacem mašu.
pjesmama izrazito socijalnog karaktera iskazuju se kolek-
tivna osjećanja. Ona su inspirirana društvenim stanjem, Oči što su ih kroz život vodile
suncem i srećom puteve ozarile,
teškim položajem, bijedom i društvenim nepravdama koje oči staračke, umorne,
trpi narod prisiljen na iseljavanje. oči sumorne,
Pjesnik se u ovom pjesmama približio poetici takozva- oči nevestinske,
ne “nove stvarnosti”, koja je bila aktualna između 1920. i oči mladenačke,
1930. godine. To znači da je u svojoj poetici odbacio idea- što žagre kao zapaljene vatre,
listički romantizam, ali i subjektivni ekspresionizam, pa oči što čeznu, što mole, što vole,
je poput mnogih umjetnika tog pravca ogolio svoj izraz, oči detinje male,
izbacio bilo kakvo “kićenje” stiha i posve se posvetio re- jutros su za zavičajem gorko zaplakale.
alnom prikazu objektivne stvarnosti, koja je bila sve samo
ne lijepa i romantična. Pesme niz dolove
Dobardžićeve pjesme stvaraju izvanredno snažne efek- Za gorom, za gorom
te i pokazuju visoki etički i estetički ideal. Izazivajući vrlo ranom zorom
snažna osjećanja, nagone čitaoca na razmišljanje i dovode devojke kolo vile
ga do zaključaka i sudova o društvu i društvenom poretku u pesmi čežnje slile
u kojem obitava, Isto tako, budi i rodoljubiva osjećanja. devojke čile.
Zbog dugogodišnjeg nacionalno-političkog i socijalnog Za dan su kolo vile,
položaja našeg naroda, ove su pjesme, devedeset dvije go- za noć su čežnje slile,
dine nakon nastanka, još uvijek aktualne. n uz jele, uz bore, uz brezu.

STAV 5/8/2022 73