Page 74 - STAV broj 387

Pisaljka je pisaljka
APOKRIFNI FRAZARIJ

Neki ga zovu i Tujča
KATKAD BIH VIDIO

RIJEČI I PREPOZNAVAO

MANGOR TAŠA

Piše:
Irfan HOROZOVIĆ
Taj stranac više liči na tumaralo, skitnicu ili potukača. Iako povijen
i pogrbljen, još uvijek je visok i uočljiv u svakoj skupini ljudi. Takvo
mu je i lice. Tako je i odjeven.
V idio sam ga u dijelu grada koji zovu nicu ili potukača. Iako povijen i pogrbljen, neobičnu kamenu munaru odakle će hra-
Taj stranac više liči na tumaralo, skit-
Brijeg. Brijeg koji su neki nazvali
pavim glasom odaslati poziv. Pomislio
sam tad da sam sve shvatio. I zaista se či-
još uvijek je visok i uočljiv u svakoj skupi-
Veseli. I zacijelo bili ponosni na to.
Jedna ulica, nekoliko raštr-
penjati za posljednji poziv na molitvu, a
kanih kuća i mnogo voćnjaka. Uvijek je ni ljudi. Takvo mu je i lice. Tako je i odje- nilo više nego jasno. Nije se jednostavno
ven. Za pojasom mu visi veliki drveni či-
tu neka proslava. Najveća kad su voćke u buk. Kad se raskomoti, s užitkom odbija gotovo u mraku, jedva videći išta. Zato se
beharu. Prizor koji se nikad ne može zabo- dimove cigarete koju je načinio od jaka oblik kamene munarice doimao kao lijek.
raviti. Tu sam vidio tog čovjeka. Ime mu duhana i neobična papira. Ipak, golem je Lijek za molitvu i njena pozivača. Sve sam
je bilo Mangor Taš. Neki ga zovu i Tujča. to čibuk. I doima se opasno. Poput malog to vidio u obliku Taš ezana. I shvatio zašto
Sve više sam uvjeren da se zaista tako zove. topuza. Pokušao sam se staviti u njegov po- je ta džamija imala dvije munare.
Impresivan je trenutak kad shvatiš me- ložaj. I razumjeti. Bilo je to nakon što mi Najednom se sjetih jednog davnog pri-
hanizam pretakanja nekih riječi iz jednog je pokazao svojim čibukom na munaricu u zora. Na malom travnjaku, pokraj Suturlije,
jezika u drugi. Koliko je iza svake te trgo- dvorištu Arnaudije i kazao: smjestila se čerga. Niko se drugi u divljem
vine putovanja i trgovišta… Koliko priča… – Vidiš li? kanjonu tu i ne bi mogao smjestiti. Iz sva-
Nikad neću zaboraviti kad sam u galeriji Izgledalo je zaista suludo. Nisam ni kog šatora se čula glasna, ali drugačija mu-
u Oslu vidio jednu od najčuvenijih slika znao šta to treba vidjeti. Vidio sam neza- zika. Kad sam izbio iz šume pred njih, nisu
na svijetu. Krik Edvarda Muncha. Koli- dovoljstvo u njegovu pogledu. I onda sam se iznenadili. Jedan me pozvao rukom da
ko sam je samo puta vidio! U knjigama, najednom vidio. Pamtio je mnoge riječi iz uđem u šator. I odmah mi ponudio okrepu.
filmskim reportažama ili konceptualnim jezika koje je čuo. Nije jedini takav, narav- Bio je to Mangor Taš.
asocijacijama. Kad sam bio neko vrijeme no. Međutim, on je riječi i vidio. Po tome A u šatoru istinska svetkovina. Gola dje-
u Oslu, nisam to mogao propustiti. Osim je zaista bio poseban. Sjetio sam se toga vojčica (izgledala je kao da je tek prohodala)
same slike, koja je bila u nekom baroknom kasnije. Kad se i meni to dogodilo. Vidio plesala je uz muziku. Svi su joj odobravali
okviru, začudio me je i njen naziv: Skrik. sam riječi. Nisam znao šta znače, ali sam i pljeskali kao da gledaju svjetsku zvijez-
On upućuje na premišljanja. A onda sam, ih vidio. Mnogo toga vidimo iako ne zna- du. Ne znam šta je ona mislila o tom, ali
najednom, vidio jasno (jasno do bola jer mo šta vidimo. Jer ne razmišljamo. Zašto? zvjezdano se ponašala. I promjena muzike
sam želio zapamtiti svaki detalj) nekoli- Jedna od najtužnijih stvari u moj ži- zbunila bi je samo na tren. Šta li je sad s
ko vikinških brodova koji kroz sjeverno votu jeste priča o dijelu carskog grada u njom, moj Mangore? To pitanje će vječno
ušće ulaze u veliku rijeku i idu na poznato kojemu sam se zadesio. Beşiktaş. Kamena ostati bez odgovora. Šta je s tobom? Jesi li
mjesto. Veliko trgovište onog vremena. S kolijevka. Žalosno prosvjetljenje. Bilo je to stigao dokraja puta svoje skitnje? Kao i sve
tom trgovinom je nesumnjivo došla i riječ. netom nakon što sam počeo prepoznavati druge riječi koje žive u kamenu i kretnjama
Mangor Taš? Mangor Tujča? Kakvo riječi. Naravno, niko mi ništa od tog nije oko nas, a nismo ih uvijek svjesni. Možda će
ime?! Ko je Mangor Taš? Jesam li to neg- mogao ispričati. Išli smo u posjetu velikom mi odgovoriti neka sjena koja zna da znam
dje čuo ili sam mu sâm dao ime?! To ime, saraju. Iznad velike kapije bili su topovi. ono što sam zaboravio. Sjena u kojoj nisam
isprano u potocima neočekivano bliskih je- Mada odavno samo muzejski primjerci, u stanju prepoznati sebe.
zika, moglo bi značiti Golemi Kamen ili, u opasno su nišanili u nas. Vidio sam sve i Ili ipak ti koji si sad ko zna gdje. Mnogo
drugoj verziji, Golemi Stranac. odmah pročitao. je prošlo otkad sam te zadnji put vidio. Sa-
Čudna je ta riječ, riječ koja je postala Topkapi. Topovska kapija. Nešto kasnije, znao sam u šatoru tvoje istinsko ime. Tako
ime u mnogim jezicima. Magnus. Gotovo u vrevi ispred Kapali čaršije htio sam ku- te zovnuo starac koji je očito znao porodič-
nešto kao titula. S metateškom preobrazbom piti čibuk. Nisu me razumjeli. “Duduk?”, nu priču. Možda ti je bio rod. A ime je bilo
postala je obična riječ, ali uvijek s tajnim pitali su. “Ne sviralu, čibuk!” i pokazao jednostavno. Obično. Ili neobično jer ime-
gotovo tajnovitim značenjima. Mange pen- sam im kako pušim. Konačno, kupio sam na postaju ono što smo zaista mi. Ponekad
ge. Mnogo novca. Mange tak (mnogo hvala dva od crnog i bijelog kamena. Jedan za za- te se sjetim čitajući pjesničku čitanku tvog
– alternativni naziv mog dramskog teksta dovoljstvo meni, drugi kao poklon bratu. naroda koju je izabrao i preveo Rade Uhlik.
Tri Sabahudina pod kojim je izveden u sa- Kad sam bio dječak, vidjeh u sumrak Sve mi se u njoj čini poznato. Kao du-
rajevskom Kamernom teatru 55). starog mujezina kako se uspinje na malu duk. Kao čibuk. n

74 5/8/2022 STAV