Page 47 - STAV broj 141
P. 47
STAJALIŠTA
Piše: BOSANSKI KOLOKVIJ
Jasmin HODŽIĆ
Znam i ja da ne ništa znam
PARADOKSALNA
SEMIOTIKA
Ima kosu plavu kao nebo, ima oči zelene kao Neretva – sjetih se
pismene zadaće jednog svog bivšeg učenika. Pitao sam ga je li
siguran da je Neretva zelena (O, kako li je samo divno zelena!) i
poslao ga da mi donese bokal Neretve! Aaa, nije! Da jeste, nije. Da
nije, jeste. Paradoks. To vam je kao moderna plavuša. Da nije plava,
jeste. Da jeste plava, nije. Paradoks. A, on će, da mi malo vrati, paf,
i lupi preda me displej svog mobitela. (Hoće li ovo da mi pokaže
svemir? – sam se mislim.) Profesore, koje je boje haljina
Kad sam onu odveć popularnu će ti. O-la-la – vidi, stvarno jeste! (Hajd’ među graničnim i početnim, odnosno
Borhesovu rečenicu o njego- reci da nije, ako smiješ!) I potom me opet posljednjim bojama u popisu duginih
vom susretu s Alefom, sadržanu ponese vlastita vijugava apstrahirana pu- boja, ovisi kako se gleda, i da je baš zato
u istoimenoj noveli, prepričao stolovina, doduše, pomalo mučna. Ima nebo nekada plavo, nekada po krajevima
jednoj djevojčici predškolskog uzrasta, kosu plavu kao nebo, ima oči zelene kao Ne- crveno, ili pak crno, naravno, samo onda
ustvari, izdiktirao “po sjećanju”, skoro retva – sjetih se pismene zadaće jednog kad nema svjetla. I, ne lezi vraže, usput
napamet, nešto kao dječiju zagonetku: svog bivšeg učenika. Pitao sam ga je li skontam, sutra ću ja s onom djecom u
“Veličina Alefa mogla je iznositi dva-tri siguran da je Neretva zelena (O, kako li školi malo o fizici, umjesto o jeziku (si-
centimetra, ali je u toj kuglici bio sadržan je samo divno zelena!) i poslao ga da mi gurno će im biti zanimljivije).
svemir, u cijeloj svojoj veličini”, ona će ti, donese bokal Neretve! Aaa, nije! Da jeste, Jeste li učili o dvostrukoj prirodi svjetlo-
ni pet-ni šest: Znam! – Mobitel. Kako mobi- nije. Da nije, jeste. Paradoks. To vam je sti? Svjetlost je i materija i talas, znate to?
tel? Priupitah. Kaže: Ma samo onaj mobitel kao moderna plavuša. Da nije plava, je- “Pustite” svjetlost iz lampe i ona za čas dođe
koji vazda ima internet i koji je vazda uza te. ste. Da jeste plava, nije. Paradoks. A, on do drugog kraja učionice, tako da imate osje-
O-la-la – vidi, stvarno jeste! (Hajd’ reci da će, da mi malo vrati, paf, i lupi preda me ćaj da je istovremeno na svakom mjestu, je
nije, ako smiješ!) Pa, svi već danas cijeli displej svog mobitela. (Hoće li ovo da mi l’ de? Ali, vidite jasno svjetlosne zrake, kao
svemir nose sa sobom gledajući u ekran pokaže svemir? – sam se mislim.) Profeso- zrake sunca kroz prozor učionice, pogotovo
mobitela, pomislim, i potom se brzinom re, koje je boje haljina? – Ha ha ha. Ovi- kad u prostoriji ima prašine, je l’ de? Ona je
svjetlosti prenesem u vlastitu vijugavu si od onog ko gleda, i kako gleda. Kažem. tu, vidljiva, a ne možete da je strpate u kan-
apstrahiranu pustolovinu o svakom arap- Provalio sam fazon, naravno. Meni je, tu i ponesete kući. A da je nema, ima. Da je
skom slovu/harfu koji je od elifa, i elifu kad je gledam na nastavi, jedne, a kad je ima, nema. Svjetlost vam služi da vidite, a
koji je od tačke, pa odjednom kao da sam gledam kod kuće, sasvim druge boje. To kad je primaknete očima, onda ništa ne vi-
sebe uvjeravam: Sve je u jeziku, sve je u je- sam provalio nakon što sam je pogledao dite. Paradoks. Sve je to zato što je svjetlost
ziku – ili je to već bio neki eho u mojoj drugi put, odmah poslije čitanja nekog i materija i talas. Baš kao i sve oko nas. Da,
glavi, ne znam. I, onda, odjednom k’o da teksta prema kojem su moje očne zjeni- da. Evo ovaj sto. Znate ono, učili ste, je l’ de,
mi, umjesto Borhesa, progovara Sirrija: ce bile drukčijeg prečnika nego kad ne postoji vjerovatnoća da čaša propadne kroz
Ja sam oblikom kaplja, ali sadržinom more! čitam a gledam, pa je ključ bio u količini sto? Niste? Ma jeste. Znate da su pronašli
U meni je cijeli svijet, ja sam svijet i njego- svjetlosti u mojim očima i mogao sam da sitne djeliće svjetlosti u svakom atomu. Sad
va sadržina. (...) U meni se odrazuje sve, ja se hvalim (dok učenici nikako nisu mo- ih ima, sad ih nema. Paradoks. Ne mogu ni
sam općenitost i pojedinost. U meni je sušti- gli da se dogovore koje je boje) da sam da ih izmjere. O-la-la. Da, da. Dobro ste.
na svih 18.000 svjetova. jednu te istu haljinu gledao u obje nje- Hologram. Sve ti je ovo k’o hologram. Mi-
ne varijante – svjetlijoj i tamnijoj, rekao slim, da jeste, nije. Da nije, jeste. Paradoks.
A zašto je nebo plavo? – upita ti ona bih iz ove perspektive. U međuvremenu Draga djeco, sve što sam rekao je laž. Pa
mene (malo da mi uzvrati zagonetkom). sam onu malu pametku učio duginim i ovo posljednje. Paradoks.
Pa, nebo je plavo zato što je trava zelena – bojama, pokazavši joj da su plava i crvena P. S. Ko je upalio mrak? n
kažem. Nebo nije plavo, nebo je crno! – onda
STAV 16/11/2017 47
