Page 65 - STAV broj 171
P. 65
Ne pamtim to svoje školovanje u me- Konačno, sve se posložilo i završilo kao Bilo bi sasvim logično zapitati se u
dresi i kasnije na FIN-u po lijepom, pr- neki fajl, pohranjen – onako. Kroz koju tom smjeru.
venstveno zbog toga što mi je porodica godinu ću sjesti s rahmetli Isnamom, sa- Ipak, neka to ocjene drugi. Jedan od
materijalno stajala vrlo slabo i doslovno svim drugim povodom. Kroz razgovor likova priče svakako jesam i ja, i mnogi
su od svojih usta otkidali da bi moja usta mi natukne da povremeno prati ono što drugi. Zapravo, mnogi od opisanih ni sa-
iole imala šta. Otac je bio posebna priča. u vidu tekstova i kolumni objavim i da njati nisu mogli da će neko nekada pisa-
Dobričina kakva se rijetko viđa. Živio je “imam šlifa”. Sjetim se svoje priče i za- ti o njima. A, eto, neko napisa. Možda će
za mene. “Samo da dočekam da mi Sajo molim ga da nađe vremena da to pročita, neko i o nama pisati ili već piše, makar i
fakultet završi!”, govorio je često svojim čisto da znam na čemu sam. kao o sasvim sporednim likovima.
prijateljima koji će mi to kasnije kaziva- Bože, je li baš ovakav osjećaj kad se
ti. Nije dočekao. Otišao je iznenada, na- “Care, babo ti je bio car!”, napisao mi žena porodi? – mislim u sebi dok opet
prasno i tiho, kao da ga je neko ukrao. je uskoro. Sjelo mi je to. zavirujem u korice knjige.
“Ženo!”, pitam polusnenu suprugu.
Osjećao sam se dužnim uzvratiti mu Napisao mi je da mu se priča jako do- “Kakav je osjećaj kad se žena tek porodi?”
koliko mogu. Napisao sam priču, onako, pala i da to obavezno treba “raditi”. Nije Gleda me kao da sam drito s Marsa
neka stoji, pa makar se nigdje i nikada i ne mi bilo druge nego da poslušam, zasučem pao i veli:
objavila. Povremeno bih joj se vraćao, do- rukave i dam se na posao. “Care, sad to “Haj spavaj, vidiš da je gotovo
rađivao, premetao i proširivao, sve dok to samo trebaš izbrusiti”, sokolio me je Ta- svanulo!”
nije poprimilo konture jednog, hajmo reći, ljić. Ah, koliko ono “samo” zna biti na- Uvijek je znala komplicirane teme
pristojnog romančića. Dakako, tu je bilo još porno i mučno! jednostavno završiti, nema šta.
nekoliko dragih ljudi koji su bili uz mene Napolju pljušti kiša pa se u kuću uvu-
i koji bi, uvijek kada zaškripi, uskakali, ne Brusio sam, dotezao i, kako je Isnam kla nekakva sparina, ne da disati. A meni
traživši ništa zauzvrat. Saznavao sam usput volio kazati, relaksirao rečenice. I kad u duši lijepo i svježe.
pojedinosti koje je otac vješto krio, a zbog sam konačno sve udiketio i čekao samo Ipak, ne pada snijeg svake godine u
kojih je on, rahmet mu duši, u mojim oči- njegovu recenziju, ode i on, rahmet mu ova doba.
ma postajao sve veći, a ja sve manji. duši. Zapravo, otišlo je nekoliko “liko- Snijeg u Damasku.
va”. Tako se moja, skromno zamišljena Neka žena priča šta hoće – ja kao da
Priča je tako rasla i granala se. U nju pričica promače u omaž dragim ljudima sam se porodio. n
su, kao u otvorene vagone, uskakali dra- koji više nisu s nama, prevashodno ocu,
gi ljudi i činili je dražom i posebnijom. ali i drugima.
Jesam li sad i ja pisac?
STAV 14/6/2018 65
