Page 70 - STAV broj 171

Ovog proljeća, 10. aprila, izdao je CD s pjesmama.
Album je promovirao krajem aprila u Berlinu, gdje
je prije desetak godina bio na liječenju. “Taj džemat
na čelu s Advanom Ljevakovićem mi je 2009. godine
donirao protezu i mnogo pomogao u mom liječenju.
Moje su im se pjesme svidjele. Valjda sam im u
njima donio i dio Bosne. Početkom maja uradio sam
promociju i u Frankfurtu”

na takmičenjima. “Bili smo poznati kao momak. To je jedna od mo- Tole kaže da su u tim akcijama do
šampionska četa, a posebno smo se isti- jih prvih utakmica koje sam nogu potukli jedinicu “Beli vukovi”, a
cali u fudbalu. Tu nam nije bilo ravnog. gledao na Grbavici, a Željo je ranili su i Mauzera, komandanta ove je-
Sa mnom je vojsku služio Sejo Halilović, slavio s 5:2. Tako sam počeo dinice. “Bilo je tu i ‘orlova’ i ‘škorpiona’,
poznati fudbaler. Tad smo se upoznali i redovno da idem po utakmi- raznih nekakvih životinja, ništa nama to
postali dobri prijatelji. Sjećam se da sam cama, upoznavao sam ljude iz nije značilo. Kad su borbe utihnule, moj
1999. godine nakon utakmice Bosna – tih krugova, a škola me više nije interesira- prijatelj je 300 metara dalje pronašao vi-
Slovenija sjedio u jednom kafiću. Nemalo la. Zbog toga nikad nisam završio srednju kendicu punu topovskih i tenkovskih gra-
zatim, dođoše tu i reprezentativci. Dođe školu. Bio sam vezan i za Dom mladih, tu nata, razne municije. Pravi vojni magacin.
i Sejo i, čim me ugleda, odmah mi priđe sam radio pet godina. Bila je to moja tvr- Zovnuli smo kamion, međutim, kako vo-
da se pozdravimo, a nismo se bili vidjeli đava i za nju sam bio vezan svim svojim zač nije znao put, došao je tek u akšam.
mnogo godina. Odmah me upitao: ‘Gdje bićem. Tu sam počeo raditi 1987. godine, Kad je prišao vikendici, upalio je duga
igraš?’ ‘Eh, granata me spucala na Treska- a prvi koncert bio je onaj Crvene jabuke. svjetla. Mi smo tu već iznijeli te granate
vici 1994. godine, i tu je moja fudbalska Malo prije je ondje kod Jablanice poginuo i sve pripremili, samo da ih utovarimo u
karijera završena.’ A on je tada potpisao pjevač Crvene jabuke Zijo, pa ga je Žera kamion. Nije prošla minuta, ispališe četiri
za Real Valladolid u Španiji. Njega život zamijenio. To je bio njegov prvi nastup. granate. Ja im govorim: ‘Eno, ispaljena je
odveo u Španiju, a mene na Treskavicu. Izašao čovjek, ne pjeva već recituje. Ne- jedna, druga, treća.’ Nisam stigao ni reći
Malo se ispričasmo, pa zovnu Bolića i kakav tih, ne čuje se da išta pjeva. Šapće. ‘četvrta’, meni ona pade pod noge. Geler
Kodru da im kaže da smo služili vojsku A mi smo ložili onu mladež: hajmo ruke, me spucao u potkoljeničnu jamu, sve mi
zajedno u JNA. ‘Ovo je bio najbolji igrač vriska, dernek, nema veze što ovaj haman tetive i krvne sudove presjekao. Nisam
u kasarnoj’, reče, a meni, nako, drago, i ne pjeva. Valjda sam i tad u svojoj glavi čuo eksploziju, samo plamen i onda deto-
prvo što sam ga vidio, a drugo što je bio vodio nekakvo navijanje”, sjeća se Tole. nacija koja me bacila deset metara dalje.
zaista uspješan fudbaler, a ipak se sjeća Kaže da rat počinje baš onda kada po- Onako mangupski ustanem, ne dam se,
da sam dobro igrao lopte. A eto, dok se činje da živi punim plućima: “A uvijek fol mi nije ništa. Stanem na lijevu nogu,
nismo ponovo sreli, nije znao da od 1994. sam bio živ, nestašne naravi, pa mi je i ona propada, nema funkcije. Osjetim da
nikad više nisam zaigrao.” rat bio nekako zanimljiv. Priključio sam žestoko krvarim. Zovnem prijatelja da
se Čedinim igmanskim vukovima. Bila sam dođe do mene i tiho mu kažem da
Tole objašnjava da ga je upravo ta že- je to dobra jedinica, ostvarili smo zna- sam ranjen jer, ako počnem galamiti i
lja i ljubav za fudbalom kasnije privukla čajne uspjehe. Učestvovali smo i u nizu vrištati, svi će se razbježati. On uze ma-
na tribine stadiona, pa je svu tu ljubav operacija koje su promijenile tok agresi- hramu, sveza mi nogu da zaustavi krva-
prema fudbalu prenio na tribine, gdje je je na BiH. Godine 1994. imali smo jednu renje”, priča Tole, kojeg nakon ranjavanja
bio još žešći i vatreniji, sada kao navijač. operaciju na Treskavici. Okupilo se dosta
vojnika, ja se okružio vrijednim momci-
NISAM STIGAO NI REĆI “ČETVRTA”, ma. Pored mene Enver Sadiković, vazda
MENI GRANATA POD NOGE je bio opasan, najjači u školi. Bio je dvi-
je godine stariji od mene, s mojim bura-
“1982. godine imao sam 11 godina. Tada zerom išao u razred. Siđemo dolje blizu
me na tribine stadiona Grbavica na svo- Dujmovića na Kukove, naši zarobili neke
jim ramenima unosi nepoznati plavokosi četničke tenkove, bruka jedinica je tu, a
mi došli da im damo podršku. Ubrzo su
počele borbe, četnici navalili, valjda im
krivo što smo im zarobili tenkove i mu-
niciju, ali mi smo pružali žestok otpor.”

Sredinom juna izdaje i zbirku poezije pod naslovom “Vuk
samotnjak”, a nakon toga planira izdati i knjigu ratnih i
prijeratnih sjećanja “Povratak iz mrtvih”, koju najavljuje već
tri godine. “Treba tu još vremena da se dotjeraju neki detalji,
a već 80 posto posla je završeno. Ja se trudim da originalno
živim, jer smatram da nisam nikakva kopija. Meni uzor ne
može biti niko, ja sam svoj”

70 14/6/2018 STAV