Page 69 - STAV broj 171
P. 69
U Sarajevu je Tole imao od mladosti bavio se pisanjem pjesama, KO JE GOD U TOJ BOLNICI BIO
šest operacija, ali mu na taj način želeći sačuvati uspomene BOLESTAN, OZDRAVIO JE
na svoje životne avanture i pustolovine.
doktori nisu uspjeli spasiti “Znate kako je to sve s pisanjem poezi- Ubrzo dobija prekomandu u Split
nogu. “Gangrena mi je je počelo. U početku sam zapravo isce- kao jedan od najboljih vojnika svoje kla-
nirao da sam pjesnik i ne sluteći da ću se. Kaže da je imao želju da ide negdje
bila zahvatila nogu, pa mi nekada kasnije zaista pisati pjesme. To na more jer mu je bila dodijala šuma i
je rahmetli doktor Fuad je bilo 1988. godine između Podujeva i kontinent. “Htio sam da idem u Pernu
Šišić rekao da je moraju Prištine. Radili smo na pruzi. Kresali na Pelješcu, ali mi je poručnik prepo-
amputirati jer mi je život smo grane, nisko rastinje, a spavali smo ručio Split. Tamo sam završio u vojnoj
u željezničkoj stanici. Tamo je otpravnik bolnici kao bolničar. Tako mi je zapra-
ugrožen. I sada se sjećam vozova čitao novine Južna Srbija, kako li vo poručnik napravio uslugu koju mu
njegovih riječi: ‘Nećeš lopte su se već zvale, a na svakoj zadnjoj stra- nikada neću zaboraviti, a nisam ni znao
nici bili su pisci amateri. Sjećam se da gdje me je poslao. Niska ograda, nema
moći igrati, nećeš trčati, sam tada bio nešto kao zaljubljen, znate discipline, svaku noć ideš u grad, raj na
ali ima milion drugih stvari već kako je u mladalačkim danima. Tek zemlji. Započeo sam bolničku karijeru u
koje ćeš razotkriti u životu.’ sam bio raskinuo s djevojkom, obuzeli skladištu, a vrlo brzo sam prešao na hit-
me ljubavni jadi. Mene su te pjesme po- ni prijem pacijenata. Jednog dana zove
Ove riječi su mi odredile gađale direktno u srce. Nakon samo par me glavni upravnik bolnice. Mislim se
ostatak života i, evo, kako mjeseci, završio sam u vojsci u Trebinju u sebi šta je sad, jer znam da ima makar
krajem 1988. godine, sa sobom noseći desetak stvari koje sam u međuvremenu
život prolazi, tako se svesku ovih pjesama koje sam prepisao”, radeći na hitnom prijemu skrivio. Dođem
uvjeravam koliko je doktor prisjeća se Tole, pa nastavlja: gore očekujući belaj, a on mi samo krat-
ko reče: ‘Dolazi nam iz Firula stotinjak
Šišić bio u pravu” “Pokušavao sam u to vrijeme i sam medicinskih sestara na praksu. Ti si za-
da pišem, ali nije išlo. Nisam bio vješt dužen za njih.’ To su sve djevojke između
Piše: Edib KADIĆ da napišem pjesmu, mada je u meni bilo 18 i 20 godina. Mojoj sreći nije bilo kraja.
edib@stav.ba milion krikova i vapaja, ali nije to još Ujutro sam se sredio, obrijao, dotjerao,
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ uvijek moglo izaći iz mene. Naš poruč- namirisao, htio sam da ostavim dobar
i privatni arhiv nik Rasim Avdović nam jednom reče da dojam. Postrojim ih sve, spisak, olovka,
treba urediti zidne novine. Odmah sam fascikla. Zapišem desetak onih najma-
Emir Čović Tole rođen je 6. jula se javio: ‘Poručniče, imam ja nekih pje- nje lijepih i pošaljem ih na infektivno
1971. godine u Grivićima, op- sama.’ Nakon što sam dobio odobrenje, odjeljenje, stotinjak metara od hitnog
ćina Hadžići. U Hadžićima za- uzeo sam desetak najjačih i najljepših prijema. Ostatak rasporedim po bolnici, a
vršava osnovnu školu, a, kako i pjesama, ijekavizirao ih i malo prilago- desetak onih najljepših ostavim kod sebe
sam kaže, zbog vrele mladalačke krvi i dio bosanskom jeziku, i takve ih okačio na hitnom prijemu. Blagostanje. Ko je god
nestašnog duha napušta srednju školu i na zid. Nakon dvadesetak dana, prilikom u toj bolnici bio bolestan, ozdravio je. Tu
predaje se životnim pustolovinama. Još polaganja zakletve, došli su mi u posjetu više nije bilo suza, nervoze, boli, teško da
roditelji. Nakon ceremonije, s roditelji- se to može riječima opisati. Ostadoh tu
ma sam obilazio kasarnu. Vidim, u hod- samo stotinjak dana, a gledajući iz današ-
niku stoji jedna dama i raspituje se ko je nje perspektive, koliko god da sam ostao,
autor onih pjesama što sam ih okačio na bilo bi mi malo”, kroz smijeh će Tole.
zid. Piše dolje ispod moje ime, rekoh joj
da sam ja taj. Bila je iz Čakovca, profeso- A prisjećao se i Trebinja, naumpadali
rica jezika, oduševljena mojim pjesmama. su mu prijatelji koje je tu upoznao. Objaš-
Znao sam u sebi da su to bile tuđe pjesme, njava kako je u toj generaciji u četi bilo
ali ipak mi je bilo drago.” veoma dobrih i vrijednih vojnika, pa je
njegova četa uvijek osvajala prva mjesta
STAV 14/6/2018 69
