Page 74 - STAV broj 433 - 434

PREPORUKA ZA ČITANJE

Irfan je u kukuruzištu iza kuće sku- ravni, goli, kusi kao bagremovi pruti-
pljao suhu svilu sa buđavih klipova i u ći bez listova. Iako ništa što su zborili O AUTORU
novini između kratkih prstiju zamota- nije dopiralo do njega, Irfan je dobro
vao “cigaru”. Kada je zadumanio, prvi vidio kako im se damari ježe na čelima Pjesnik, prozaik i izdavač Šaban Šaren-
dim raščetvorio mu je pluća, sabio mu pod škiljavom lampom. kapić rođen je 1956. godine u Novom
mlađahnu misao u mozak i otkinuo ga Cijelu noć provevši tu, na sjedištu Pazaru. Osnivač je Kulturnog centra
od nadolazeće večeri. Njegova strepnja tijesnog fijakera iz kojeg je fijakerdžija “DamaD”, pokretač književnog časo-
spala je ponovo na dvije-tri riječi, od ko- Gego ispregao mršavog konja i otišao pisa “Mak” i magazina “Has”. Član je
jih se gradi mojstvo, otisak mastiljavog na spavanje, Irfan je drhtao kao prut. Udruženja pisaca BiH. Živi u Sarajevu
palca na papiru, upor za nogu na kuć- Svjetla su se gasila u zimomornim pro- i u Novom Pazaru. Objavio je 12 knji-
nom pragu, šušanj u jastuku. Ošamućen, zorima i, kao na bini, oko njega se brzo ga poezije i tri knjige proze. Za knjigu
sfujao se niz prlu u potok, spustio se u zatvorio škiljavi prsten žutila sa oniske proze “Mazija” dobio je nagradu “Ća-
mahalu do Jošanice i dugo lizao i puhao bandere. Fijaker je mirisao na tek ku- mil Sijarić” 2009. godine na konkursu
u oderane dlanove, gledajući kako iz ku- pljene tene. Osokoljen, Irfan je zario Izdavačke kuće “Zalihica” iz Sarajeva.
kuruzišta vatra suklja u nebo i pepeo sipi glavu u nanjušenu mekotu i usnio. U
na bistru vodu pored Grbonjićke kuće. rano jutro probudili su ga konjski hr- Irfan je dočuvao i huku koja je ravnala
Cijelu noć presjedio je u vrbiku pored zaji. Utrnuo, jedva je stajao na nogama. lelek zrelog polja na kraju ljeta koje je,
rijeke sa vrškarima kojima je mrak bri- S neba su se osipale krhotine jutarnjeg te godine, više uzelo nego dalo. Stresao
sao lica, žario oči i drhatne dolmio duše. svjetla, fiskalo ga je sunce preko oka i se od vrišteće tišine koja ga je presrela
Kad mu se nafatila mučnina od tjeskobe pod čelo mu se zarivao glas mujezina. iz gradske bašte hotela “Beograd”, izmr-
među tužnim licima, kad mu se zgadi- Fijakerdžija je donio vrelu piticu i, gu- cvarena kosim letovima vrana u jatima,
la prazna i obijena šutnja u snemoglim majući u svoja usta krupan zalogaj, tut- olinjalim šumom mrtvog lišća. Zabora-
vrbacima, Irfan se uvukao u čaršiju, u nuo Irfanu dobar ceput u otepale šake. vivši na kućne mučnine, zanijemio od
magluštinu iz koje su štrčali lojavi dim- Ako je išta na ovom svijetu imalo topli- bespomoćnosti, kročio je u sobu. Šamar
njaci pekara, kroz koju su letjele stam- nu majkinih njedara, to je imala pitica kojim ga je, s vrata, Bilal dočekao, nije
njene mrlje, skamenjene pregršti vrana u rukama izgubljenog sina. Irfan nije bolio. Boljela ga je suza u Hanifinom
za kojima je, u dalji, svitkalo sivo nebo. pohitao da jede. Sačekao je da se ješna oku. Znao je da je ona premrla od stra-
On je pamtio znamene pored kojih je blagost upije u njega, razbuđenog tu- ha za njim. I kad ga je otac ošinuo, da
prolazio, svaku ogrebotinu i tablu na đinom i utučenog blizinom svega od okonča njezinu strepnju, kao da je htio
zidu, ne da umedne da se vrati nego da čega je bježao. Kad se nimet u njego- da kaže: evo ti ga, srećnika.
bude siguran da je izbjegao daleko i da vim rukama skamenio od vriska njego- Hanifa je sutra prodala ćilim iz
se u nepoznatom mnoštvu njegovo pri- ve gladi, dvije su hladne djetinje usne svoje spreme, nekom trgovcu koji je
sustvo dobro zametnulo. pale na hljebnu koru, kao dva otpala išao od kuće do kuće, dizao prostirku
Po sokačkim su se pomračinama sve leptirova krilca. Tada je trebalo saku- sa sirotinjskih podova i praznio stare
slike izgubile, sva se slova utrla, sve se piti znake svoga spasenja, nove izgu- sanduke, grinjavu stambolsku spre-
mrkline preko zemnih sujeverica-zi- bljenosti, srediti redoslijed slika u sebi mu. Nikad je djeca takvu nisu vidje-
dova razlile u nigdinu pred kojom je i nesigurnim tragom poći u divljinu iz la: savijala se do zemlje i, držeći glavu
Irfan, kao stranac, uginjao ramenima koje su, krmeljivi, izbauljavali trudbe- rukama, jecala onako kako svi blagi
i išao prema prvom svjetlu. Stajao je nici, u kojoj ništa više nije bilo na svom jecaju. To je bilo posljednje što je, po-
ispred potkivačkih dućana, obameten mjestu. I šta je uopšte neki lahkonogi red svoje gole duše, imala za prodaju,
u bježanju gustinom tame, množinom dječak mogao smisliti drugo nego zaro- čime je od nadošlog sirotništva mogla
u kojoj on, ni za šapat, nije imao ni- niti dublje u pričinu zavjetrine u koju odbraniti negdanju punoću u iskrlje-
koga svoga. Nije se plašio, ali šutnja je iznehatke uhodao, koja je, odmah tu štenim očima nejači. Bilal je dobroja-
koja ga je ledila gora od kuknjave i sa- ispod nekoliko brda, vehnula odsječena vao pare, Aiša je išla po vodu, Irfan je
motnost u kojoj nije bilo ničega osim od ostalog svijeta! sjedio uz prazni sanduk i milovao nje-
jeze pod njegovim pazuhom postali su Kuda? Slegnuvši ramenima, napivši gov zahrđali okov. Bilal se ukopavao u
njegovoj maloj duši utočište kojem je se vode, Irfan je zašao pod niske strehe slamu utepkanu ispod ponjava, zagr-
nedostajao samo ključ iznutra, onaj na stresavši prašinu s nogu pred radnjom tao je preko krila, da zgrije svoje kli-
učkuru oko Hanifinog pâsa. Iz dalji- u čijem su izlogu visile majušne drvene mave udove u šuškoru prezrelih ljeta
na se čulo škljocanje brava na uzanim kutijice za još majušnije knjige. Ukora- i mirisnih polja. Kada se sve smirilo i
vratima i klimavim kapijama, avetno čivši ponovo u svoj život, s prepolovlje- kad je Hanifa opet digla glavu, tutnu-
povlačenje umornih duša u zavjetri- nom dušom, shovrljan u nigdinu u kojoj la je u ruke Irfanu sto dinara. Napolju
ne debelih zidova o koje su se, gladni je prepoznavao samo Jošanicu i pješčane je bila slota: blato i kiša. Irfan je uvio
i buhavi, češali linjavi psi, da ubrza- rupetine po kojima su riškali furmani do noge najlonom i navukao zinule cipele,
ju mrenje. Okolo, na golim kućama s pasova zaglibljeni u makvu, uplašio se iskrao se iz kuće i skoro četveronoške
velikim terasama škripali su stari če- sopstvene nemoći i sinoćnje ljudske bli- sišao niz put u mahalu, dograbivši se
krci. Umodrile pelene na nevidljivim zine, koju nepoznati uvijek grče i čuvaju kaldrme. Prošlo je bilo podne, malo je
kanapima, kao zastave, uranjale su u za sebe. Jesen – pred kojom je Irfan pao djece bilo u čaršiji, još manje mladića.
drhtava naručja drijemnih ukućana. na koljena, pod kojom je grad obliven U poslastičarnici je pojeo baklavu, u
Ljudi okupljeni oko ničijeg sina, kao prašinom ličio na ušuškano gnije zdo - biletarnici na uglu kupio je prvu kar-
oko raspaljene vatre, u hitnji, zagledi- šrila je ruke prema njemu kao Hanifa. tu za bioskop i tri sahata odreždao na
vali su ga izbliza trudeći se da bar nešto Približivši se groblju, sapet jezom, osje- stepeništu, čekajući da se otvore bio-
na njemu prepoznaju, ali sve sa njega tio je težinu svoje praznine koja je išla skopska vrata, da odgleda film “Her-
ličilo je samo na odjevku s tuđeg sina. ispred njega, da mu zavara put. Iako su kul – osvajač Atlantide”.
Njihovi su glasovi podrhtavali, postajali se iz sprljenih trava čuli poljski glasnici, (Bukvica, odlomak) n

74 23 / 6 / 2 0 23 S TA V
74 23/6/2023 STAV