Page 73 - STAV broj 433 - 434

bašti svojih očiju. Oni koji su se rodili Aišu je zabolio zub. Turala je u škr- se, uvelike hramajući, vrzmao po kući,
nijemi, kao Poljak, prazniji su i otporniji binu umrvljeni karanfilić i osjećala kako puhao kroz nos, prštio roblje pred so-
bili od nje, zanijemile od strave u jezi- joj ponovo trne umrli jezik. Dugo je, bom i vazdan sa mindera uz prozor,
ku koji joj je dat pa uzet. Oni ne žale za ježeći se, drhtavim prstima namještala podupirući glavu dlanovima, zurio u
izgubljenim nego su srećni pred otkri- zamku oko zuba i svaki put je zgađena daljinu psujući one koji su prolazili
venim, oni vladaju instinktima i lahko smicala jezikom, kad se uzica raskvašena kroz mahalu. Pred kućom bi, mahnit,
dočekuju starost. Aiša se držala misli kao rasprela i raspala. Na kraju, blijeda kao sjedeći na tronoški, raskrečivši krive
pervaza na mostiću iznad mutne vode, krpa, sjela je pred oca i zinula. Bilal se noge, kroz rascjep na pantalonama,
i konačno se, kao spuž, zatvorila pred namršti i upita “Koji?”. Ona je pokazala sručivao napolje svoj život, tu pogan od
zvukovima kojima su se ljudi, rođeni na prstićem desni očnjak. On je prebacio koje su opadale vjeđe. Mahalske žene,
pravom mjestu i na vrijeme, poštapali preko kažiprsta i palca umehranu ma- koje su dolazile na vodu, trudile su se
izražavajući osjećanja. Jezik je bagre- ramicu kojom je brisao oko koje stalno da ništa ne vide, unezvijereno disale i
mova grančica sa koje je, provukavši je plače, i kao kliještima iščupao zub, zrno dahtale, prema nebesima zapete gru-
kroz šaku, neko pokidao lišće-riječi na napuklog pirinča. Aiša je osjetila bol tek dima na vjetru, koji je mirisao na po-
koje je, kasnije, nervozan i pust, zgazio pošto se u njenim ustima razlila slani- košeno sijeno. Šutile su i šarale očima
i nagraisao. Takva jezik-grana siječe kava krv. Parče svoga tijela ona je savila kao ožegom po vatri koja je plaminja-
vazduh, raspara kožu i nije na čovjeko- u hljebni zalogaj i bacila napolje, da ga la, treptale i premještale se sa noge na
voj strani, bez obzira na to kolika bila odnesu ptice. Bol je minuo i ostala joj nogu, kao da će svakog trena suknuti
duša onoga koji se njome služi. je samo rupa u ustima. Danima je proti- i skrhati se niz prlu ka kućama, da se
njala vrh svoga mrtvog jezika, kao kroz saberu i spremne dočekaju vrelu noć
halku, na rupu kroz koju je jedna mo- pod jorganima koji su još mirisali na
litva, u šaškinluku, još jednom zaledila muževe kojih dugo nema. Pričao im je
svijet. Samo ribe su ostale iste, bliske i Bilal, pustahija, kako je on sa svojom
nježne, u komšijskim bunarima koje družinom, u vrijeme kad je njegova če-
je otad ona češće posjećivala zasipajući ljad čeznula za njim, nepomiren s no-
ih trohama. Satima je pobožno stajala vim stanjem, sa diobom koja je posjekla
kraj bunara, kao pred crnom školskom svijet kao jabuku na dvije polutke, po-
tablom i, zagledana u prsten izvrnutog hodio hareme Stambola, kako je tamo
neba, hvatala mjehuriće-riječi između kupovao i prodavao žensku žudnju,
trava koje su svitkale iz glatkih kame- kako je komandovao vojskom, i kako
nih ribljih kućica. je na kraju, zbog hijanetluka bližnjega
Onda se Irfan počeo plašiti svega. svoga, dopao ropstva.
Doduše, njegovi strahovi nisu bili ni- To nije bila laža, to je bio prizvani
šta u poređenju sa Hanifinim strahom san zapuštenih duša.
od zime, zbog čega je ona od ranog pro- Još jednom je Irfan pobjegao iza
ljeća do kasne jeseni dokupljivala tovar kuće, zario glavu u prašinu i zaplakao,
po tovar drva i slagala ih ispred kuće, onako kako je plakala Aiša. Bože, pla-
u tri reda, iza kojih se mogao skriti tek šio se ukora Dobroga, i pitao se da li
onizak čovjek. Od tri elementarne ne- na zemlji još ima kazni koje ne stižu
pogode, najgora je bila ta njezina zebnja, od ljudi. Trebalo je samo čekati da toga
da će i mimo svijeta ostati neugrijana i starca, konačno, sapre zemna dobrota i
hladna za djetinje dodire. Kada su ljudi da se živ osuši kao grana šljivova u koju
htjeli da znaju kakva će biti zima, pitali je neko davno zakucao zejtinjavi ekser.
su samo “Kupuje li Bilalovica drva?”, i Zasraman, krišom je Irfan pogledivao
zamicali niz Jaliju nesvikli na vedrine u starotnu očevu bruku i mislio: eno,
iz njene avlije. Ali, kada Bilalovica nije već je uvehnuo, već se iz svijeta ispi-
imala da kupi ni sohu, ona je uzimala sao, kao ona luda udovica pored njega,
na veresiju po naramak sa pijace i sama koja je izgubila i brata i muža, odmet-
ga donosila iz čaršije do kuće. nike, satjerane u klopku i pobijene kao
Bilal je tada prestao da se brije u vukovi. Žudnja i žalost iskrivile su joj
čaršiji. Aiša je tvrdu njegovu bradu lice u koje je bilo strašno pogledati - ni
strigla makazama, kosu i brkove štru- staro ni mlado, a pusto i dogorjelo. Ona
cala vrhom oštrim kao sablja, vukla ga je bila najnježnija među mahalskim že-
za uši i za nos, okretala lijevo i desno. nama, jakim kao muškarci, i najbliža
Kad ga je jednom ujela oštricama, on Bilalovoj grehoti koju je mogla rukom
je mlatnuo po nozi batinom i zastenjao dotaći, raspolućena između duše i sto-
na tronoški pipajući oko sebe ne bi li maka koji se grčio, rasklapao pod učku-
se za šta uhvatio, kao davljenik. Tada rom koji samo što nije spao sa kukova.

73
STAV 23/6/2023 73
/
6
2
23
0
V
TA
S
/
23