Page 77 - STAV broj 280

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Dok šutim, dok pušim i šutim

OČEV DEVEDESETI

“ROĐENDAN”

Jednom, nakon polusatne obostrane šutnje, kad sam u mislima
otplovio ko zna gdje, naglo se okrenuo, pogledao me krupnim,
prodornim, plavim očima i rekao: “I Bog šuti, a, ipak, sve funkcionira
Piše: i u nama i oko nas. Zato, pričaj samo kad je to nužno, kad moraš. Od
Sadik IBRAHIMOVIĆ bezveznih naklapanja nikakve koristi nema”

an je tmuran i kišovit, pa, prem- I dalje gledam u zidni kalendar, kao Srećom, u tom periodu bio sam for-
da bih trebao izaći i obaviti neke kopču, poveznicu, ključ za otvaranje ima- miran, porodičan čovjek, a bezvezna na-
sitne, svakodnevne poslove, od- ginarne sehare pretrpane sjećanjima na klapanja o, primjerice, francuskim egzi-
Dlučujem ostati kod kuće, a poslo- njega, na oca. Pa se prisjetih i toga kako stencijalistima ili američkim bitnicima
vi, pomislih, nisu neodložni i nikud neće otac, premda tersli naravi, nikad nije pso- – znanju od kojeg u datom vremenu i
pobjeći. Kuća je pusta, tiha i hladnjikava. vao, kad god je mogao, a uglavnom je mo- prostoru nisam imao osobite ili nikakve
Spuštam se u krevet, pokrivam dekom i gao, klonio se praznih priča, ogovaranja, a koristi i često bivao potpuno neshvaćen
čitam ili pokušavam čitati nekakvu us- prostake i njihove prostakluke prezirao je – bila su daleko iza mene. Ipak, premda
pavljujuće dosadnu knjigu. I, zaista, kad otvoreno i bez imalo zazora (uzgred, kako sam to dobro znao i bez njegove sugesti-
osjetih da mi se prispavalo, da zapravo starim, svidjelo mi se ili ne, sve više ličim je, klimnuo sam glavom, poslušao ga i
drijemam, sklopih i odložih knjigu, jer na njega, mentalno ponajprije). prihvatio ponuđenu mi cigaretu. Šutjeli
kasno je popodne, nevakat za spavanje, Tako, kad bi se našao u kakvom druš- smo i odbijali dimove.
zaspim li sad, u pet popodne, probudit ću tvu, a neko od prisutnih započeo priču No, relativno skoro, neko bi rekao
se u devet-deset i sasvim izvjesno probdje- začinjenu njemu nemilim prostaklucima, spontano, a, u biti, riječ je o klasičnoj đa-
ti dugu, predugu noć. ustajao bi i odlazio bez riječi, pozdrava. voljoj raboti, do ruku mi dolaze fragmenti
Dok odlažem knjigu, krajičkom oka Nije ga zanimalo kako će takav ili takvi knjige Izabrana pisma, do krajnosti izo-
bacih pogled na zidni kalendar. Vidim, reagirati i šta će pomisliti ili pričati o nje- pačena prepiska lučonoša beat generaci-
odnosno još jednom ustvrđujem, na da- mu, a, pouzdano znam, pričali su svašta. je – Jacka Kerouaca i Allena Ginsberga.
našnji dan rođen je moj otac. Mnogo godina kasnije shvatio sam Čitam, listam, preskačem i, na koncu,
Naravno, znao sam za to i još ranom da, gledano iz mog, dječijeg ugla, ovakvi odviknut od ovakvog literarnog smeća,
zorom prisjetio ga se onako kako treba, očevi naizgled neuljudni postupci zapra- s gađenjem bacam tekst i prisjećam se
kako dolikuje. Da je živ – pomislih dok vo to nisu bili. Otac je naprosto bježao iz kako sam u mlađahnim godinama i po-
gledam u kalendar – danas bi navršio njemu nepripadajućeg društva, zgrožen, dobro inficiran bitničkim svjetopogle-
devedeset godina, ali, eto, nije, odavno osupnut i zapahnut gadostima i smradom dima, zažareno hvalio njihove eksperi-
je otputovao, naglo, brzo, prebrzo, toli- izrečenim iz (ne)ljudskih usta. I to je sve. mentalno-inovativne stilske postupke,
ko brzo da je moj sin, tad trogodišnjak, U kući je uglavnom šutio. Predvečer, simplificirani spisateljski izričaj, sna-
zaista vjerovao da je djed nekud otišao i za lijepih ljetnih dana, nakon što bi po- žan, ekspresivan, neprilagođen, slobo-
neprestano zapitkivao zašto ga nema, kad svršavao sve poslove, sjedio bi na terasi douman i šta sve ne.
će se vratiti. i pušio. Ponekad bih mu se pridružio. Prisjećam se i uviđam da sam, očito,
Odgovor na njegova zapitkivanja bile On bi me blago pogledao, osmjehnuo se kroz sve to, kroz literaturu koja ključa od
su suze, ženske suze, što je sina još više i šutke nastavljao pripaljivati cigaretu za izopačenosti, naprosto sudbinski morao
zbunjivalo, ali ne zadugo: u ženskim su- cigaretom. Jednom, nakon polusatne obo- proći. Dakle, sve u svoje vrijeme.
zama, majčinim, sestrinim, njihovim to- strane šutnje, kad sam u mislima otplovio A danas... Danas, baš poput mog
plim zagrljajima i poljupcima, pričama ko zna gdje, naglo se okrenuo, pogledao oca nekad, na kojeg, kako rekoh, sve
koje se nisu doticale njegovog pitanja, me krupnim, prodornim, plavim očima više ličim, živim povučeno, klonim se
našao je odgovor i ubrzo shvatio da je i rekao: “I Bog šuti, a, ipak, sve funkcio- bezveznih priča, često sjedim na terasi
djed nepovratno otputovao, da se nikad nira i u nama i oko nas. Zato, pričaj sam i pušim. I šutim. Jer, i veliki Bog šuti,
više neće vratiti. Zašutio je, zaplakao i kad je to nužno, kad moraš. Od bezve- a, ipak, sve funkcionira i u nama i oko
prestao zapitkivati. znih naklapanja nikakve koristi nema.” nas, pa kako-tako. n

STAV 16/7/2020 77