Page 41 - STAV broj 428

bilo da se naviknu na klimu, pogotovo u “U svijetu se priča kako je zdravstvo u Kubi odlično, ali
zimskim i jesenjim danima.
Mnogo im fali njihova zemlja, njihova mi to tako ne doživljavamo uopće. Sve plaćamo svojim
kultura, jezik i običaji. Svaki put kada se novcem. Isto tako, mnoge, mnoge donacije dolaze na
spomene Kuba, na ivici su suza. Kažu da
im je bilo iznimno teško donijeti odluku Kubu iz raznih bogatijih zemalja, ali niko ne zna gdje
da napuste svoju zemlju i krenu u sasvim
nepoznat svijet, ali, jednostavno, drugog taj novac odlazi. Ne vidimo novu infrastrukturu, ne
izbora nije bilo. Birali su između mizer- vidimo da se škole unapređuju, da dobijamo veći dječiji
nog života, preživljavanja iz dana u dan
i bolje budućnosti za sebe i svoju djecu, doplatak, da se ulaže u radnu snagu. Nemoguće je da se
kao i buduće naraštaje. toliko novca dobija a da se ništa nema. Policija ne radi
„Odluka nije bila nimalo lagana. Na
Kubi se plata od 120 eura smatra odlič- svoj posao, moj sin, naprimjer, pri svakom izlasku iz kuće
nom, doktorskom platom. Za nas je život
postao nesnošljiv, nemoguć. Prodala sam sa sobom mora nositi neku vrstu oružja.“
svoju kuću na Kubi i sve ostavila što sam
imala i za šta sam radila cijeli svoj život.
Tako sam skupila novac da krenem za pa sam kroz neko vrijeme uspjela da se Maria priča kako je dvojicu svojih
Evropu, a nisam jedina koja je to uradila, oporavim. Zaista, to je mnogo utjecalo sinova ostavila na Kubi. Jasno, bilo joj
mnogi moji prijatelji su također uradili na mene i dan-danas sam sigurna da mi je iznimno teško donijeti tu odluku, no
to što i ja. Bio mi je potreban novac, ništa je jedino Bog pomogao. Samo su nas tje- znala je zašto to radi. Birala je između
drugo nisam htjela do boljeg života i da rali da radimo, radimo i radimo. Nije ih nastavka mizernog života kakav je vodila
imam svoju porodicu na okupu“, kazuje bilo briga jesmo li dobro, radile smo kod na Kubi, između životarenja i mogućno-
nam Carolina, nastavljajući: njih ilegalno tako da nismo imali pravo sti da za sebe stvori bolju budućnosti, za
na ljekara“, emotivno se prisjeća Carolina. svog muža i za svoje sinove. Želi priliku
„Fale nam porodica i prijatelji, narav- za kvalitetnijim obrazovanjem, lagodni-
no. Fali nam kultura, svi Kubanci trebaju SKROMNI PLANOVI jim životom, ali ponajbitnije želi život u
svoju kulturu, svaki narod. Mnogo nam Kada ih pitamo za sistem kakav vlada kojem neće morati nositi oružje sa sobom
fali i klima na Kubi. Dok sam živjela u na Kubi, kažu kako su male šanse da se pri svakom izlasku iz kuće, jer bi ih neko
Srbiji, radila sam u jednom skladištu. Bilo išta promijeni u skorije vrijeme, budući mogao napasti.
je toliko hladno, osjećala sam se kao da da i za jednu riječ koja „nije na mjestu“ „Na Kubi postoji obavezni vojni rok,
sam u hladnoj vodi. Cijeli dan sam radi- neko može biti strogo kažnjen. „Najbo- te nije bilo nikakve mogućnosti da svoje
la u takvoj klimi, još bosonoga i bez ru- lje nam je bilo za vrijeme Fidela Castra. sinove povedem sa sobom. To se ne može
kavica. To je mome tijelu, naravno, bilo Sada imamo novog predsjednika koji se izbjeći. U svijetu se priča kako je zdrav-
čudno, te sam doživjela šok i hipotermi- trudi da sva naša mala sela na otoku huš- stvo u Kubi odlično, ali mi to tako ne
ju. Stanje mi se pogoršalo, došlo je do ka jedne protiv drugih. Otok je jako teško doživljavamo uopće. Sve plaćamo svojim
toga da nisam uopće imala puls. Nisam pokušati napustiti, veliki broj migranata novcem. Isto tako, mnoge, mnoge dona-
mogla ići doktoru jer nam nisu dali. Mi je stradao na samom izlazu s otoka. Uto- cije dolaze na Kubu iz raznih bogatijih
smo samo migranti, koga je briga za nas?! pili su se, nestali kao da ih nikad nije ni zemalja, ali niko ne zna gdje taj novac
Neka žena mi je dala tabletu ispod jezika bilo i nikada nisu ni pronađeni“, priča odlazi. Ne vidimo novu infrastrukturu,
i obukli su me u nekoliko slojeva odjeće, nam Valeria sa suzama u očima. ne vidimo da se škole unapređuju, da do-
bijamo veći dječiji doplatak, da se ulaže
u radnu snagu. Nemoguće je da se toliko
novca dobija a da se ništa nema. Polici-
ja ne radi svoj posao, moj sin, naprimjer,
pri svakom izlasku iz kuće sa sobom mora
nositi neku vrstu oružja, bio to nož ili pi-
štolj“, završava Maria.
Njihovi planovi za budućnost su skro-
mni. Žele biti zdrave, zadovoljne, ispu-
njene i, nadasve, ponovo spojene sa svo-
jim voljenima. Najviše bi voljele živjeti
u Španiji, jer kažu kako im je sada već
kasno da uče novi jezik. Maria planira
nastaviti svoje studije fizike koje je zapo-
čela na Kubi, a mi im želimo svu sreću u
budućnosti. Imperativ je da migrante ne
gledamo kao prljave, needukovane i lju-
de niže klase – oni su, zasigurno, mnogo
više od toga. Pogledajmo ih u oči i vidjet
ćemo da svaki od njih nosi sa sobom jed-
nu nimalo lahku životnu priču. Samo to-
pao osmijeh i lijepa riječ su dovoljni da
nekome uljepšamo dan. n

STAV 19/5/2023 41