Page 47 - STAV broj 373 - 374

Hamza je imao tri mlina na rijeci Raki-
Posti s lahkoćom: tici u Kukavicama. Kod naske je godi-
hadži Mulija Kalajdžić
nu dana bila jedna muhadžirka s Crlje-
na. Bilo nas je sedmero u kući. Jednom
prilikom smo Sevda Muharemova i ja,
s konjem, na splavu, prešle preko Dri-
ne. Na Sadbi smo bile malo duže. Odatle
odemo na Dub kod moje dainice. Nismo
bili gladni. Imali smo svoje žito, krom-
pir, voće. Sijali smo pšenicu, ječam, raž.
Kad je rat stao, mnogi su po šumi brali
ljekovito bilje. Nama majka nije dala, a
ona nikad nije izlazila pred muškinje.
I kad su se skinuli zarevi, bila je takva.
Nije voljela ni kod koga ići.”

U 71. GODINI OBAVILA HADŽ
Jedan od najdražih momenata u ži-
votu bio joj je odlazak na hadž. Desio se
dvadesetak godina po obavljanju hadža
njenog rahmetli supruga. Na hadž je pu-
tovala 1997. godine autobusom kompani-
je Babić iz Zenice. Živo se sjeća boravka
u svetim gradovima Meki i Medini, kao
i mjesta kroz koja su prolazili na odla-
sku i povratku.
“Imala sam 71 godinu kad sam poš-
la na hadž. Za sadašnje godine, prilično
mlada. Moj čojek mi je dao pare za hadž
i ukop. On je na hadžu bio 1975. Reko
mi je da mi daje onoliko koliko je i on
platio svoj put na hadž. Reko je da su
ga prijatelji kritikovali što nije poveo
i ženu. Na tom putu, autobusom smo
išli, pitaju vodiči naske kako smo sku-
pili pare za hadž. Ja sam rekla da nisam
skupljala, nego da mi je čojek dao pare.
Kad sam to rekla, sve žene u autobusu
su skočile na noge i proučile Fatihu pred
dušu mog čojeka.”
U Sarajevo je s porodicom doselila
1949. godine. Sinovi Sulejman i Senad
s porodicama žive u Kanadi. Često je
posjećuju. Ima šestero unučadi, sedme-
ro praunučadi. Već 16 godina nije izaš-
la iz stana.
“Bog mi je dao sabur. Na ulicu nisam
jednom sam izdaljeg gledala kako je čet- Bogušićima također su poginula trojica izašla vani kako sam kod unuke Sanele
nik došao u pljačku i kandžijom udario ljudi. Podrinje je bilo puno muhadžira. bila na iftaru. Bilo je to prije petnes-šesnes
moju majku po glavi i naredio joj da iz Godinu i po Kukavčani su bili u našoj godina. Samo pomislim kome ću, s kim
našeg hambara čankom sipa žito u nje- kući. Dvije godine su bile godine mu- ću. Skoro sam zvala Disu. Ona je u domu.
govu vreću. I dok je istresala prvi čanak hadžira. Muhadžiri su bili s Kukavi- Rasplakala se. Kaže ona meni: ‘Nisi se puno
žita, začula se sirena i on je vratio žito u ca, Orahovica i nekih drugih mjesta. Iz izmijenila.’ Ja velim: ‘Kako, bona, nisam
hambar i pobjegao. Iz naše kuće zaklali Kukavica Bejtići su nam bili najbliži. Svi kad nemam niti jednog zuba u glavi?!’
su trojicu muškaraca. Iz majkine kuće u Bejtići se slažu. Jedni drugima pomažu. Kroz pendžer volim pogledati naš šeher.”
Na pitanje da li bi imala šta poručiti
Hadži nanu Muliju život nije štedio. Živeći na selu, podalje od mlađima od sebe, rekla je da nema, jer
je svakako ne bi poslušali. Upoređujući
grada, nije mogla pohađati školu. Već s desetak godina počela je nekadašnji i sadašnji odnos u komšilu-
kuhati jela, raditi kućne poslove, a nešto kasnije raditi u vrtu i na ku, odgovorila je praktičnim primjerom:
“U vrijeme moje mladosti u modi su
njivi. Spremala je baklavu, rešediju, halvu. Jufku s njom niko nije bile mobe. Zajedno smo radili danas kod
mogao razviti. Čim joj se tetka udala, dedo je njenom babi rekao: mene, sutra kod drugog. Bez dnevnica i
plaćanja. Radilo se s puno elana i raha-
“Kevica mala nek kuha. Majka ima djecu, previše je zaposlena.” tluka.” n

STAV 29/4/2022 47