Page 8 - STAV broj 142-spec

Al’ ne plači, sine, jer suzu je Bog Bosnu čovjek kad gleda tri apaurina sa konjakom
samo za radost stvorio. od zadovoljstva i Bosna sva ispeglana dolje do mora.
Nikad mu ne vidjeh zjenu rosnu, zadrijema. Na brdu mermerni grobovi k’o rasute kosti
on suzan svijet je prezreo. oblici ruševna –
Ne plači, oče, cijelu je Bosnu (Goran Samardžić, 1961) skulpture u galeriji moderne umjetnosti.
Bog u suzu pretvorio.
Dom (Asmir Kujović, 1973)
(25. 7. 1992)
(Zilhad Ključanin, 1960–2016) Taj dom rastao je direktno iz moga želuca Pravda
Cvjetao na sve četiri strane svijeta
Bosna Sa svojim olucima dimnjacima Nešto se, dovraga, postavilo naopako
Dom u čijem središtu žario se stolnjak u mojoj plavoj sobi – smiraj udomljen
Bosna je mala i naivna; Crveni rad moje majke tamo gdje ljudi psima prave frizure,
u svakoj šali izvuče deblji kraj. U trenucima nježnosti govorio bih: rijetko ne vode ljubav
Nije ravna k’o neke sretnije zemlje, Grumen krotke biografije koja prkosi nebu Pijem nikotin na slamku i preturam
već zarozana, raščupana A u doba jutarnje omamljenosti davno izgubljene fajlove mog dobrog boga
k’o da se tek probudila. Samo kratko konstatovao: Sigurno mu je nešto promaklo, nisam jedino
Svaka dlaka kose je jedno drvo, Ta iskežena čeljust provlači se loše dijete u ovoj neuračunljivoj domovini
svaki kamen jedna teška misao. Mojim mučnim snovima Auto-putevi ne spajaju samo ljude već
Od Bosne se ne može pobjeći Dom od supe iz kesica i druge auto-puteve, njihova mreža ometa
kao ni od tužnog djetinjstva. Dom od pasivnog srebra zadnju stazicu za raj, imali smo poštenog
*** Dom od mog jeftinog pribora za brijanje pravnika
Kad odem iz Bosne Dom od mojih ruku a ovdje vaga ne služi pravdi
osjećam se za nešto kriv. Od mog astigmatičnog pogleda Zašto je moralo baš meni da se desi, vrištale su
Mjesto zadovoljstva stoji vrijeme, Dom što izgori u jednom proljetnom danu majke trčeći preko livada kad su nam dojavi-
koje mi pada teže Dom u kome nestade li da se
od injekcije. Moj tvrdi otisak palca osmogodišnji dječak utopio u hladnoj vodi,
Znam nekoliko Bošnjaka Moja bijela usta tišine a svima nam se desilo, u ovom ratu
što su se bez Bosne razboljeli. Moj bijeli krik neostvarenog svijeta Ja, naprimjer, jednom sam imala bebu, sad
U Bosni mi se ništa ne gadi. je više nemam
U Bosni bih smio da jedem (Mustafa Zvizdić, 1970)
I sa poda. (Naida Mujkić, 1984)
*** Ručak u rovu
U Bosni gost ruča kod žrtve, Bože, ako se
večera kod krvnika Ljiljani k’o tragovi kokoške u blatu, ponovo rodim
i ode sa osjećanjem stvrdnuo margarin k’o peraći sapun.
da je nekog ostavio na samrti. Stojećke on lovi krompire u čorbi Bože,
Guste šume, mlin za kahvu u futroli pištolja Ako se ponovo rodim,
snijeg i lišće poslužiće u borbi. Daj da budem lastavica!
Bog je ovdje zamislio Prsti žuti, k’o u žena, što stavljaju kanu. Da kao ta rajska ptica,
kao duboku uspavanku. Šuma je svukla maskirnu uniformu. Prostranstvom brodim.
Za dezinfekciju mozga Ali, ma kuda svijetom jezdila,
Opet bih se u Bosni gnijezdila!

(Nepoznat autor)

8 23/11/2017 STAV