Page 6 - STAV broj 142-spec
P. 6
I koje pred očima nemaju koprenu ko neki Hoćemo li ikad na kućnome pragu Nema više Borča
danas. poljubit ko nekad
Moja jedina domovina zove se Bosna svoju milu Fuadu Kovaču
i drugačije ne more bit! dragu. Moj sin Hasan, na sva se usta hvali
Moja domovina Bosna puna je naučnika koji kako mu je otac seljak iz Šadića,
nose ahmedije, (Amir Talić, 1953) kako on i ja nismo iz istog mjesta –
Puna je naučnika koje ne učimo u školama. mada u isto vrijeme živimo u oba.
Bosanski naučnici žive u sokacima dalekima i Neko se iz Pred ponoć se dràga, da mu pričam –
nepoznatim. Bosne iskrada da šta mliječno ima ponijeti u san.
Moja jedina domovina zove se Bosna Slažem magle šadićke u riječi,
i drugačije ne more bit! Glavosječa spram mramorna spomenika, cvijet a on me upita: Gdje sam tu ja? –
Moja je Bosna i avlija mi je Bosanska i bunar u zgnječen kako sam mogao da ga ne rodim!
avliji Bosanski U vrtlarevoj ruci, ptica raskravljena dječijom Pa ga rađam u svakoj mi priči,
i trešnja ispred bunara Bosanska je i ilduz i suzom, a u svakoj bi da je on stariji –
šekaik i zambak Sve to, liči mi na vene pozne jeseni, dok se, izmišljam mu šadićko djetinjstvo.
i zumbul i miloduh, raha latifica, latifica, kadi- žuta, Izgubim li se u rodni kraj –
fica, hadžibeg, Uvija u javorov list. Osveta je jedino izvodiva da donesem suzu bistre vode,
Bijela lipa u avliji i cvijet zvani rutavi Suljo. ako ili da skinem prašinu s uspomene
Sve je to moja Bosna. Rasporenu tišinu smijene oni što oponašaju i presadim je ovdje, u djetinju dušu –
I bosanska mi je svadba i večera histerike. ostavim ga u snu, po mojoj riječi.
I na njoj japrak sarma, šišćevap, burek, sirnica, Ništa nije smiješno u okretu kotača i tutnju Moj sin Hasan ne hoda, on leti.
zeljanica, zupčanika Kada ćemo jednom poći u Šadiće
tirit pita, hošaf, nišeste, paluze, gurabija, Nagrizanih vrlinama i mahanama djevojčica da vidimo sve tvoje riječi? – pita.
hurmašica. čije su se lutke Kad budeš, sine, mogao pobjeći!
Moji su Bosanski sulbeti sa trideset i tri jela. Prestale igrati zagledane u dječake bubuljičave I dijete bježi, zemlje nogom nè tiče,
Moja jedina domovina je Bosna! od stida. da utrči u moje šadićko djetinjstvo –
To je mihrab u koji se ne dira i ne dijeli se ono Pred pogledom uokvirenim u prsten na vjere- ta kako sam znao bez njeg biti dijete!
što je cijelo. ničkoj ruci Moj drug sa sela ga prozva dijete-tica,
Moja jedina domovina je Bosna! Šapat biva urlik prestrasenih vezira sputanih Da ga je niz pusto Šadić-polje! – kaže.
To je potvrđeno muhtarskim pečatom moga na doratovim Kada ćemo jednom poći u Šadiće,
djeda i pradjeda. Sapima. Neko se iz Bosne iskrada sličan mu- ili si ga samo izmislio za me? – pita.
To je potvrđeno dimijama mojih tetaka, štikli od trešnje, Znaš, sine, ima jedno drugo mjesto –
Šamijama i kerama na njima. Nagizdanoj pljoski od rakije i sirotu djetetu iz njega nemam nijedne uspomene,
Moja jedina domovina je Bosna! Koje sve to gleda... samome mi je tek krvava priča,
To je sihir. To je sihir na koji će naograjisati Jezero je zijevalo dnom okrenuto nebu a život mog kraja počiva na njemu –
svako zapljuskujući na Drinu se moglo dok je bilo Borča,
Ko joj dobro ne misli! Sunce uronjeno u blage maštarije što su otva- čim prituži – s glavom put Neretve!
rale i Šadiće se vratilo, u pet kuća, ali,
(Mustafa Novalić, 1952–1993) Zatvarale očne kapke. Pustinja ni po čemu nije nema više Borča, nema više Borča –
izgledala a bez Borča, gdje ćemo pobjeći?
Kućna zmija Tajanstveno i moglo se prići, prteći na leđima
Svježinu dana. Pa, ipak, niko nije prisao od (Husein Hasković, 1955)
Imali smo kuću pod duginim svodom onih što su se
na ivici šume, gdje vuk ko brat ti je Iskradali iz Bosne slični muštikli od trešnje,
mirise smo raznosili svijetom Nagizdanoj pljoski od rakije i sirotu djetetu
da nas prepoznaju Koje vlastitim dlanima zaklanja sebi vid...
dobri
(Hazim Akmadžić, 1954)
Mi ljudi smo, kažu dobrog roda Ja sam muslimanec, Na Jukićevu grobu u
pazili se svakim živim stvorom domovinec sin Zentralfriedhofu u Beču
uživali na livadi cvjetnoj gdje
pčelinji hor himnu U noći Podzemne vode već jedno stoljeće
poje primiču se moji djedovi, geoloških glasova meni mute san. Njemački Styx
U vodama bistrim tijelo cjelivali iz zemlje čaranja i jedenja ponovo preplaviše naši glasovi
nasrkani zrakom, opijeni srećom I sve zvjerinje pobjegne kad čuje taj Čujem li ja to opet mutni hropac Banje Luke?
iznad glava naših rajske ptice i odveć frekventan glas Dopire li to do mene podzemna molitva
kružile su nebom Jajca i Sarajeva? Razumijem li ja to dobro:
plavim Gori opet Bosna srebrenička, naša bašćina?
Ova zemlja bajna nije tijesna
kako kažu stari: Slušajući valovite i blage amplitude u tom Sve Vam je to privid, ujače, kažem
Ako čeljad nije bijesna! glasu Bog nikad nije primao naše žrtve paljenice
Kao u snu opojnome, sve se s nama njima je najljepše u mom uhu Vaša braća su se zavukla u ćelije i knjižnice
vrti Ase leži Ahmet i Ajdin i Zahir a vaš puk je na dovi u Pruscu, na hodočašću u
Evo, dušu svoju za ljubav a potom potomstvo njihovo Podmilačju
nudimo mezarje svoje nađe: Arif-aga i Zejnil-aga Ne vjerujte televiziji
Imali smo kuću pod duginim svodom Tko u ove kabure dirne i ne slušajte podzemne glasove s ovog svijeta
a zmija nam bila posestrima mila na Jasenu brdu ponad Trebinja Moj Stojiću, kaže mi glas vjetra iz trave
svaka soba zmijućke gojila ja bum došel s Trešnjevke, iz Zagreba, i rekel i u božjim prostranim odajama katkad je vrlo
postelja nam bila vam: tjeskobno
zajednička Kaj je dečki, bando ćafirska, ima ko kaj protiv I u poljanama svjetlosti duši neprestano
Više nema kuće, ni duginog svoda ja sam muslimanec nedostaje
Razvalijom gmižu samo zmije domovinec sin mukli fijuk kose varcarke na carevu polju
stare tamni miris jasmina iz mahale
na livadi trnje mjesto cvijeća (Sead Begović, 1954) sunovrat Plive u mutne virove Vrbasa
klija
sakrivena i rajska (Mile Stojić, 1955)
kapija
6 23/11/2017 STAV
