Page 3 - STAV broj 142-spec

A dična mati svog jedinca hrani, Ja čujem, kako njeno ogromno srce kuca. Stećak
Da Herceg-Bosni čast i ponos brani. I dok ozgo peče
Ja vidim evo sve krvave vojne Sunce vrelo, Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku,
I bojna polja i britke handžare Čujem, jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.
I alaj-bajrak, što se nebu vije Kako njena krv snažna Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne
I Toke, što se na sunašcu žare Teče lađe,
I bijesne ate, što ko vihor lete I kroz moje telo. davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.
Ah, vidim svega iz prošlosti svete. Udaljili su se od njeg i gradovi i sela.
U tvome krilu! Tobom zaneseno (Ahmed Muradbegović, 1898–1972) Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.
U grudima dršće mlado srce moje Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom krste.
Živijem žarom cjelivat bi htjelo Isus u posjeti kod nas Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred
Tvoj svaki redak, svako slovce tvoje; čela.
Na tvoje listove duša mi je pala, I Zašto sam došao ovdje, kad sve već ovdje piše?
O sveto nebo mojih ideala! O Isuse, kad dođeš, u koliko bilo sati, Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom
O naše slave ogledalo vjerno! u naš propali i opustjeli dom, dišem.
Daj rodu mome putovođa budi; dobrodošlicu tebi ću zapjevati, Čuj, zvoni zrelo stablo – to lijes mi teše žuna.
Svoje mu vatre ulivaj u dušu, skupa sa svojom vedrom sestricom. Stihove što još bruje dlijetom po stećku svom
Svojijem dahom nadahni mu grudi, Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela, stišaj,
Pa sv’jestan tebe neka smjelo brodi iznijet će ona preda te so i kruh. pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
Svojemu spasu i svojoj slobodi! Po drevnom običaju naših sela, lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.
Zahrđo handžar dok o klinu visi kada im u kuću stigne mio duh.
i svoju prošlost pokopanu sniva, Tada će te moja sestrica odvesti (Skender Kulenović, 1910–1978)
Moj narod neka laganijem perom do skromnog jela, koje krasi stol.
Budućnost ljepšu na tebi osniva, – Isuse dragi, izvoli samo sjesti Bosni
U tebi gledeć’ ideale svoje, i odložiti svoj šešir i oreol.−
Pov’jest drage otadžbine moje! Tako će ti ona reći i nato će O Bosno moja, o jado moja, o zemljo moja!
stati preda te, u svetom bolu. O ti moj kameni i bijedni kršu
(Musa Ćazim Ćatić, 1878–1915) I puna tihe, nebeske samoće s kozama, panjima a mršavim konjima,
o klin će objesiti tvoju aureolu. čija su leđa oglodali samari,
Hamza Neka nam svu noć sija, mjesto uljanice, čije su noge iskrivili sjenari
koju palimo pred svaki mrak. kad su s planina kroz duboki snijeg
Nazvaše me Hamzom Od sjaja ćemo kriti svoje lice, vukli teret težak, sitnom blagu hranu.
Kao što nazvaše hiljadama ljudi Tako će njen bljesak biti jak. O ti moj gladni sušićavi raju
Iz pustinja divljih Beduina, II koliba, bunjišta, horoza i jare,
Crnih grdana vječno sunčanih gradova, Poslije ćemo te povesti u dvorište, noseći tebe ubijaju. Hoće da te nema
Himalaje, Taurusa, Pinda, ispred nas tvoje aureole žar. i stide se tebe. Tebe, Bosno majko!
Ljudi sa plantaža, I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći, I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač,
Hiljadama bakarnih Inda pokazat ćemo ti pusti naš hambar. bilo prvo Božansko ruho što vidjeh,
I onih s pazara visokog Irana I staje prazne, u kojima se suše i nisu tvoji crni dijamanti
Što prodaju ćilime, Otkosi davni ko cvijeće na groblju. iz Kaknja, Breze, Zenice i Kreke
Biser, nakit, žene. U ponoći tu dođu mrtvih konja duše. bili prvi nakit što me zimi kiti -
O čudno je to čudno Čuješ ih kako nevidljivu zob zoblju. volim te i plačem, i plačem,
Da ovdje Pokazat ćemo ti i stado magle bijele, ali ne nad grobom
U našoj zemlji kraj Evrope koje se provlači kroz živicu svježu. jer ti mrtva nisi,
Hamzom zovu mene! O Isuse, to naše ovce izgorjele, nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom,
Često mislim na te Muhamedov striče, mrtve dolaze i u tor liježu. I nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom.
O, veliki Hamza. Onda ćemo konja jedinog upregnuti, Bosno moja, moje tugovanje,
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom Da te provozamo kroz naš mali grad. Bosno moja - tužno robovanje!
Kako se boriš u bici kod Uhda, Nad njim se nebo nisko uvijek muti. Bosno moja - ti ropkinja nisi,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra, Pod njim prigušeno tutnji vodopad. dok planinom tvojom gorštak hodi,
Ko lav se boriš. Ako me upitaš, dok naše staro kljuse dok u tebi živi pjesma o slobodi,
A kad se osvijesti – bude plašila kraj puta šaš: dok klokoće mandra u kotlu ijednom,
Razbojište pusto i crno, - Koja je ovo zemlja? - Kazat ću: dok rijeke teku i potoci tvoji,
Na njemu sama smrt, O Isuse, pa to je Bosna, ti to znaš. koji u žuboru, u svom vječnom pjevu
Po njemu šeću ko crne čavke žene. III u doline nose pjesmu, koja bodri
I kada ti u bolu na bojištu jeknu, A poslije, kad i pijetlima bude sneno, i - premda žalosno - ipak pjeva, pjeva,
One zavijaše ko ljute hijene, osjetit ćemo kako tvoja glava pjeva našu pjesmu,
Strahovita oka, nacerena lica spušta se čas na moje rame, čas na njeno, pjeva pjesmu Bosne,
Sjatiše se na te, I silno nas obasjava. pjeva sevdalinku.
Oštrim ti noktima I u to doba zemaljskih kasnih sati Bosno moja, moje tugovanje,...
Iščupaše jetra, pjevat će ti moja sestrica blagim glasom.
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice, O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati, (Enver Čolaković, 1913–1976)
Dok im lelekaše glas po razbojištu izmoren konja tromim kasom.
Poput zavijanja jezive hijene. I koji put, kad magla bude sniježno Zapis o zemlji
O, čudno je to, čudno sipala na tvoje sveto ruho,
Da ovdje stavit će ti na glavu, sasvim nježno, Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
U našoj zemlji kraj Evrope oreol, koji ti je pao na jedno uho. A kto je ta šta je ta da prostiš
Hamzom zovu mene! Gdje li je ta
(Nikola Šop, 1904–1982) Odakle je
(Hamza Humo, 1895–1970) Kuda je
Ta
Zemlja Bosna
Rekti
Kad legnem po majčici zemlji A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Ja, najgrešniji Edip svih vekova, Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš

STAV 23/11/2017 3